strana 1 od 5

Corpus separatum

Zapanjujuća lakoća rušenja

Josip JOVIĆ

Ivan Šimac je svojim tijelom zaustavio teški stroj koji se u Kalebovoj luci ustremio na njegovu teškom mukom sagrađenu kuću. Akcija rušenja objekta, izgrađena bez građevinske dozvole, za sada je odgođena, kuća njegova susjeda je već srušena. Šimcu je 55 godina, stopostotni je invalid, kuću je podigao novcem dobivenim od osiguravajućeg društva nakon teške prometne nesreće u Njemačkoj, ima šestero djece i suprugu i nitko nije zaposlen. Sve što su zaradili, uložili su u tu kuću s tri apartmana, ona je sada izvor njihove egzistencije. Mislio je Ivan Šimac kako je sve u redu, iako nije pribavio sve potrebne papire. No, platio je porez na zemljište koje je tretirano kao građevinsko, sufinancirao je izgradnju infrastrukture kao i izradu provedbenog urbanističkog plana. Temelji su udareni 1995., a kuća je dovršena tri godine poslije. Vlasnik je uspio dobiti i rješenje za bavljenje turizmom te rješenje o kategorizaciji.
Pisao je Šimac na razne adrese, ali birokracija, dokazujući svoju moć, ne mari za ljudske sudbine, ona ne vidi ljude u tim kućama koje je naumila srušiti nekom zapanjujućom lakoćom. Ovaj naš primjer je samo jedan od mnogih. Pita li se itko koliko će ljudskih života biti prebrisano kao mokrom krpom, koliko je milijuna kuna pretvoreno u prah i pepeo? I je li moralo biti baš sve tako i jesu li isključivi krivci samo oni koji moraju platiti ceh, ostajući bez svojih domova i još plaćajući troškove rušenja, često i zemljištem na kojemu su kuće podignute, jer nemaju čime platiti? Računa se kako je u Hrvatskoj podignuto više od sto tisuća kuća bez građevinske dozvole. Sve nije moguće porušiti, bit će izabrani samo egzemplari po tko zna kojemu ključu, u čemu je već sadržano načelo nepravde. Do fenomena bespravne gradnje došlo je velikim dijelom zaslugom same države, odnosno raznih vladajućih garnitura iz vremena nesamostalne i iz vremena samostalne Hrvatske. Život nije mogao čekati urbanističke planove. Teško je, ako ne i nemoguće, red uspostavljati naknadno. Treba početi od danas, ne samo upozorenjima u začetku i rušenjima temelja nego i drastičnim novčanim, pa i zatvorskim kaznama. Zacijelo tada nikomu ne bi palo na pamet graditi bez određenih dozvola. A rušiti bi od već izgrađenog trebalo zaista samo ono što izrazito nagrđuje okolicu, što se nikako ne da uklopiti u planove i što je smetnja komunikaciji. Naplatom pristojbi i kazni svima koji su bespravno podigli svoje kuće mogao bi se sakupiti veliki novac za daljnju izgradnju komunalne infrastrukture. Dio javnosti likuje nad prizorima rušenja kuća Ljube Ćesića. U okolici Zagreba ima puno sličnih kuća i naselja. Nije li ovo naselje, zlobno nazvano "malim Širokim Brijegom", izabrano baš zbog demagoških, a možda i osvetničkih razloga. Akcija pada na plodno tlo predrasuda o bogatim Hercegovcima koji su opljačkali Hrvatsku. Neka, tako im i treba, reći će mali zavidni čovjek. Istina, svatko a osobito osobe iz javnog i političkog života mora voditi računa o tome što i kako radi, ali se rijetkom akcijom protiv relativno imućnijih zapravo prikriva akcija koja pogađa brojne anonimne ljude kojima je doslovno čitav život i rad stao u jednu kuću i koji sada ostaju bez ičega.
Za ljetnih mjeseci rušilački pohodi prebačeni su na kontinent, na jesen se navodno opet vraćaju na Jadran. Zanimljivo kako se gotovo isključivo ruši u dalmatinskim županijama, koje su dale veliko povjerenje upravo ovoj vlasti. U Istru se Vlada ne usuđuje dirnuti, tamo ih čeka tvrdi župan Ivan Jakovčić, prvak bespravne izgradnje s cijelim bespravno izgrađenim selom. Stignu li tamo bageri Marine Dropulić, on će odmah zaprijetiti odcjepljenjem i zatražiti vanjsku pomoć. Tamo ima puno vlasnika iz Italije i Slovenije, pa bi rušenje njihovih kuća moglo izazvati međunarodne sporove i otežati procese približavanja eurointegracijama. Prave motive ove snažno pokrenute i rijetko efikasne akcije rušenja bespravnih objekata nitko zapravo ne razumije, i malo tko vjeruje kako su oni sadržani tek u zaštiti prostora i opredijeljenosti za pravnu državu. U zaštiti prostora možda i da, ali prostora koji je namijenjen nekim bogatim stranim investitorima koji su bacili oko na lijepu obalu ovoga dijela Jadrana i koji ne žale novca za sređivanje zemljišnih knjiga za područja koja njih posebno zanimaju. Hrvatska je poput lijepih mladih djevojaka. Često je njihovo prokletstvo sadržano upravo u ljepoti, ako se ne znaju s njome nositi.
Čini se kako ni ovu kao ni prošlu ili buduću vladu ne treba pitati zašto nešto čini, jer ni ona sama to ne zna. Ona čini ono što joj se naredi. Treba li našu Vladu pitati zašto je odlučila do kraja sljedeće godine prodati svih preostalih tisuću i sto poduzeća koja su u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države? Ne pitaj komu zvono zvoni i ne pitaj tko poteže konopac na kojemu je zvono privezano.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.