strana 1 od 1

HRVATI NA MLETAČKOM OTOKU MURANU (2)

Djelatna useljenička zajednica

U ranim vrelima našijenci su zabilježeni nazivima Sclavo, Sclavus ili Sclavolino. Riječ je o općoj oznaci za useljenike sa širega područja istočnojadranske obale, a koja će se poslije ustaliti kao Schiavoni. Uz osobno i očevo ime useljenika rijetko se bilježi i obiteljsko prezime, a iznimke su odvjetci uglednih muranskih staklarskih obitelji dalmatinskoga podrijetla - Ballarin i Dragan

piše Lovorka ČORALIĆ

Hrvatski useljenici na otoku Muranu mogu se, slijedom vrela, kontinuirano pratiti od konca 13. do u 17. stoljeće. Njihovo učestalije bilježenje u tamošnjim dokumentima započinje već u prvim desetljećima 14. stoljeća, raste tijekom 14. i 15. stoljeća, a najvišu razinu dostiže u prvoj polovici 16. stoljeća. Potkraj 16. stoljeća rast useljavanja opada te je u 17. stoljeću na Muranu zabilježen mali broj trajnije nastanjenih Hrvata. Sveukupno promatrajući, hrvatsko naseljavanje Murana djelomično se podudara s općim trendom hrvatskih prekojadranskih iseljavanja.
U ranim vrelima našijenci su zabilježeni nazivima Sclavo, Sclavus ili Sclavolino. Pritom navedeni nazivi ne upućuju na mogući podložnički status useljenika, već je riječ o općoj oznaci za useljenike sa širega područja istočnojadranske obale, a koja će se tijekom idućih stoljeća ustaliti pod imenom Schiavoni. U izvorima se uz osobno i očevo ime useljenika rijetko bilježi obiteljsko prezime. Iznimke se odnose samo na odvjetke uglednih muranskih staklarskih obitelji dalmatinskoga podrijetla - Ballarin i Dragan.

Od Zagreba do Bara

Zavičajno podrijetlo useljenika nije redovito navedeno, a prema postojećim primjerima razvidno je kako prednjače Hrvati iz Dalmacije (iz Zadra, Nina i Splita te s otoka Raba i Korčule). Zapaženo je i učešće iseljenika s područja Hrvatskoga Kraljevstva (iz Zagreba, Senja i Modruša) te, iako u manjem omjeru, iz nekdašnje mletačke pokrajine Albanije (iz Kotora, Herceg-Novoga, Risna, Budve i Bara).
Iz ostalih hrvatskih krajeva (Istra, Dubrovačka Republika) spomen useljenika zabilježen je u pojedinačnim primjerima. Mjesto obitavanja naših iseljenika na Muranu poglavito je bila župa S. Stefano - središnja četvrt obitavanja i rada djelatnika u staklarskoj proizvodnji. Nasuprot župi S. Stefano, druge muranske župe (S. Maria e S. Donato, S. Michaele) spomenute su u samo nekoliko primjera.
Uz uključenost u staklarsku proizvodnju, Hrvati na Muranu zabilježeni su i u drugim zanimanjima. Susrećemo ih kao pomorce i brodare (barikariole), koji su svojim manjim plovilima obavljali prijevoz putnika i robe duž mletačkih otoka i na samome Muranu. Čest je i primjer djelovanja duhovnih osoba (svećenika, redovnika i redovnica u muranskim samostanima), kao i pripadnica trećega reda sv. Franje (picokare, trećoretkinje), koje su se na ovaj način samostanskog života odlučivale u kasnijoj životnoj dobi (često u udovištvu).

Brza asimilacija

Kada je riječ o gospodarskim mogućnostima i standardu ove skupine useljenika, razvidno je da su po svojem imovnom statusu prednjačili prema ostalim sunarodnjacima nastanjenima u Mlecima i okolici. Razlog tome jest povoljnost življenja i djelovanja na gospodarski razvijenom Muranu koji je svim svojim žiteljima, bez obzira na profesionalnu djelatnost, jamčio sigurnu egzistenciju i relativno brz gospodarski uspon.
U odnosu na sunarodnjake nastanjene u Mlecima, Hrvati na Muranu bili su kao nedovoljno brojna i udrugama (bratovštinama) nedovoljno povezana zajednica mnogo brže podložni asimilaciji. Brakovi koje naše iseljenice i iseljenici sklapaju u novoj sredini uglavnom su s domaćim žiteljstvom, a već u drugoj ili trećoj generaciji iščezava svijest o nekdašnjem domovinskom podrijetlu. Relativno brzom stapanju s muranskim starosjediocima pridonosila je i njihova brza prilagodba, poznavanje jezika i običaja, uključenost u razne oblike muranskog društvenog života, kao i nedovoljno snažno pritjecanje novog useljeničkog stanovništva s naše obale Jadrana.

Darovatelji muranskih crkava

Vrijedno posvjedočenje uključenosti hrvatskih iseljenika u svekoliko svakodnevlje na Muranu jesu i njihova česta, oporukama izrečena, darivanja muranskih (i mletačkih) crkvenih ustanova. Kao relativno dobrostojeći građani, Hrvati u svojim legatima darivaju nemali dio svojih novca za gradnje ili popravke tamošnjih sakralnih zdanja, za nabavu umjetničkih predmeta, liturgijskog ruha, kao i za u ono doba uobičajene nabožno-karitativne svrhe.
Poglavito se obdaruju vodeće muranske crkve S. Pietro Martire, S. Stefano, S. Cipriano i S. Clara, ali i tamošnje bratimske udruge u kojima su Hrvati bili cijenjeni članovi - S. Stefano, S. Donato, S. Bernardo, S. Michaele, S. Giovanni Battista battutorum (flagelanti), S. Pietro Martire te Udruženje muranskih staklarskih djelatnika (Scuola dei vetrari).
Spomen hrvatskih useljenika na Muranu, iako rano zabilježen, opada od 17. stoljeća. Danas nam o nekoć djelatnoj i društveno cijenjenoj zajednici skjavunskih iseljenika svjedoče tek arhivska vrela, ali i brojni podaci o staklarskim majstorima, našijencima koji zasigurno zavrjeđuju dodatnu istraživačku pozornost.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.