MEĐUNARODNI DJEČJI FESTIVAL U ŠIBENIKU
Reći, a ne ne reći
U predstavi bez riječi Teatra Fortissimo iz slovačkog Trenčina bilo je toliko toga
rečeno da će se igra koja počinje i završava u kontejneru još dugo pamtiti, za
razliku od zadarskih lutkara koji su Nazorova "Bijelog jelena" opteretili suvišnim
riječima
Ljetna pozornica pred Dalmatinčevom katedralom, ponosom još uvijek aktualnoga
hrvatskoga grada kulture, festivalskih je dana prava mala pista za slijetanje raznoraznih
znanih i neznanih junaka dječje mašte. Jedan od najpoznatijih je Petar Pan, čudesni dječak
vječne mladosti, koji je u Šibenik — doplesao, i to ravno iz Makedonije. Mnogočlani
dječji ansambl (Detski baletni studio Tutu iz Skoplja), potpomognut s tri profesionalna
plesača u koreografiji Irene Lozinske, ovu je čuvenu bajku Jamesa Barrie zaigrao s dosta
energije, doduše bez igre na vršcima prstiju, ali spretno, veselo i okretno. Publika je
mogla podijeliti simpatije za sve junake, čak i za legendarnog kapetana Kuku, a gusari,
Indijanci, nezbrinuta djeca i ini s puno gegova, letenja, pucanja i praskanja te nadasve
plesa, uz sjajnu rasplesano—raspjevanu naraciju, ponudili su svidljivo viđenje bajke
koja se ne zaboravlja i u odraslim godinama.
Na znameniti šibenski trg doletjela je i jedna kanta za
smeće, a iz nje je izišao klaun u prilici klošara, odnosno klošar u prilici klauna
koji je u zavidnom repertoaru pantomime prikazao cijeli niz stanja i zanimanja, neprestano
uvlačeći publiku u svoju igru koja je od odbačenih stvari hitnutih u kontejner
uspijevala asocijativnim vezom izvesti određene situacije, od vožnje autom do leta u
bestežinskom stanju. No, nije to bio običan one man show Vlade Kulišeka iz Teatra
Fortissimo iz slovačkog Trenčina — postigavši kolektivnu imaginaciju gledališta, on
je doslovce začarao publiku, koja je u kolažu njegovih huncutarija sudjelovala aktivno i
iznimno angažirano. U interaktivnom nizu nemali doprinos imao je i glazbenik Radek
Mishalko koji je akcentirao svaki pokret pantomimičara, pa čak i one nepredvidive koje
su gledatelji izvodili na sceni, spontano improvizirajući stanja i situacije. Doista, u
predstavi bez riječi bilo je toliko toga rečeno da će se cijeli ovaj slovački
pantomimsko—glazbeni duet, u igri koja počinje i završava u kontejneru, još dugo
pamtiti.
U Šibenskom kazalištu igrali su lutkari. Dramsko kazalište lutaka iz Rijeke zaigralo je
Damjanovo jezero, bajku nedavno preminulog osječkog pisca Ante Gardaša, koja slijedi
tradicijske osnove klasičnih bajki i isprepleće priču o hrabrim junacima, morskim čudovištima,
začaranim svjetovima i — dakako — pobjedi Dobra nad Zlom. Tolika količina energije
koju je u režiji Alexandra Maximycheva uložilo troje riječkih lutkara, pružilo iluziju
da marionete, tu tako rijetku, ali dragu lutkarsku tehniku, animira mnogočlani ansambl, a
slikovita scena dala je bajkoviti okvir u kojemu se surovost isprepleće s idilom.
Zadarski, pak, lutkari kao da se u igri Nazorova Bijelog jelena u režiji Dražena Ferenčine
(dramatizacija Lada Martinac—Kralj), nisu snašli u prostoru Šibenskog kazališta, koje
kao da im je doslovce "pojelo" glasove. Doduše, i ova predstava (kao i sve
druge lutkarske) pati od suviška teksta, koji je trebalo temeljito kratiti i preurediti,
svesti na bit i osloboditi lutke enormne količine nepotrebnoga govora. Šteta, jer je
riječ o ansamblu koji inače ne zadovoljava samo serijski, "konfekcijski"
repertoar već neprestano nastojanje na tragalaštvu i pomicanju granica lutkarstva.
piše Jakša FIAMENGO
|