strana 1 od 5

MEĐUNARODNI DJEČJI FESTIVAL U ŠIBENIKU

Reći, a ne ne reći

U predstavi bez riječi Teatra Fortissimo iz slovačkog Trenčina bilo je toliko toga rečeno da će se igra koja počinje i završava u kontejneru još dugo pamtiti, za razliku od zadarskih lutkara koji su Nazorova "Bijelog jelena" opteretili suvišnim riječima

Ljetna pozornica pred Dalmatinčevom katedralom, ponosom još uvijek aktualnoga hrvatskoga grada kulture, festivalskih je dana prava mala pista za slijetanje raznoraznih znanih i neznanih junaka dječje mašte. Jedan od najpoznatijih je Petar Pan, čudesni dječak vječne mladosti, koji je u Šibenik — doplesao, i to ravno iz Makedonije. Mnogočlani dječji ansambl (Detski baletni studio Tutu iz Skoplja), potpomognut s tri profesionalna plesača u koreografiji Irene Lozinske, ovu je čuvenu bajku Jamesa Barrie zaigrao s dosta energije, doduše bez igre na vršcima prstiju, ali spretno, veselo i okretno. Publika je mogla podijeliti simpatije za sve junake, čak i za legendarnog kapetana Kuku, a gusari, Indijanci, nezbrinuta djeca i ini s puno gegova, letenja, pucanja i praskanja te nadasve plesa, uz sjajnu rasplesano—raspjevanu naraciju, ponudili su svidljivo viđenje bajke koja se ne zaboravlja i u odraslim godinama.
Na znameniti šibenski trg doletjela je i jedna kanta za smeće, a iz nje je izišao klaun u prilici klošara, odnosno klošar u prilici klauna koji je u zavidnom repertoaru pantomime prikazao cijeli niz stanja i zanimanja, neprestano uvlačeći publiku u svoju igru koja je od odbačenih stvari hitnutih u kontejner uspijevala asocijativnim vezom izvesti određene situacije, od vožnje autom do leta u bestežinskom stanju. No, nije to bio običan one man show Vlade Kulišeka iz Teatra Fortissimo iz slovačkog Trenčina — postigavši kolektivnu imaginaciju gledališta, on je doslovce začarao publiku, koja je u kolažu njegovih huncutarija sudjelovala aktivno i iznimno angažirano. U interaktivnom nizu nemali doprinos imao je i glazbenik Radek Mishalko koji je akcentirao svaki pokret pantomimičara, pa čak i one nepredvidive koje su gledatelji izvodili na sceni, spontano improvizirajući stanja i situacije. Doista, u predstavi bez riječi bilo je toliko toga rečeno da će se cijeli ovaj slovački pantomimsko—glazbeni duet, u igri koja počinje i završava u kontejneru, još dugo pamtiti.
U Šibenskom kazalištu igrali su lutkari. Dramsko kazalište lutaka iz Rijeke zaigralo je Damjanovo jezero, bajku nedavno preminulog osječkog pisca Ante Gardaša, koja slijedi tradicijske osnove klasičnih bajki i isprepleće priču o hrabrim junacima, morskim čudovištima, začaranim svjetovima i — dakako — pobjedi Dobra nad Zlom. Tolika količina energije koju je u režiji Alexandra Maximycheva uložilo troje riječkih lutkara, pružilo iluziju da marionete, tu tako rijetku, ali dragu lutkarsku tehniku, animira mnogočlani ansambl, a slikovita scena dala je bajkoviti okvir u kojemu se surovost isprepleće s idilom.
Zadarski, pak, lutkari kao da se u igri Nazorova Bijelog jelena u režiji Dražena Ferenčine (dramatizacija Lada Martinac—Kralj), nisu snašli u prostoru Šibenskog kazališta, koje kao da im je doslovce "pojelo" glasove. Doduše, i ova predstava (kao i sve druge lutkarske) pati od suviška teksta, koji je trebalo temeljito kratiti i preurediti, svesti na bit i osloboditi lutke enormne količine nepotrebnoga govora. Šteta, jer je riječ o ansamblu koji inače ne zadovoljava samo serijski, "konfekcijski" repertoar već neprestano nastojanje na tragalaštvu i pomicanju granica lutkarstva.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.