strana 1 od 6

Sjever-sjeverozapad

Kako spriječiti raspade?

Dejan JOVIĆ

Na predstavljanju makedonskog izdanja moje knjige o raspadu Jugoslavije, u petak me je u Skoplju jedna građanka pitala - što bi Makedonija trebala učiniti da se ne bi i ona raspala, a naročito - da se to ne bi dogodilo na nasilan način. U Makedoniji i dalje postoji bojazan da proces raspada Jugoslavije još nije dovršen, te da postoji opasnost da se raspadnu Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, a možda i Makedonija. Međunarodna zajednica zagovara načelo očuvanja teritorijalnog integriteta tih država - a u Makedoniji je bila vrlo uspješna u nenasilnom preventivnom djelovanju protiv dezintegracijskih tendencija. Međutim, nekako je svima i dalje u primisli pitanje: nisu li međunarodni faktori isto tako dugo podržavali i opstanak "ujedinjene" Jugoslavije, pa su na kraju ipak popustili pod pritiskom domaćih separatista?
Pitanje "daljnji raspadi ili reintegracija?" moglo bi se za sve te države postaviti sljedeće godine, kad je desetogodišnjica potpisivanja daytonskog sporazuma, te kad će se otvoriti i rasprava o statusu Kosova. Po mom mišljenju, u oba će se slučaja nastojati spriječiti daljnji raspadi, naročito nasilni. Iz moralnih, sigurnosnih, političkih i mnogih drugih razloga, svijet ne može dopustiti raspad Bosne i Hercegovine, a ne želi doživjeti ni raspad Srbije i Crne Gore, čak i u slučaju da se ta "rastava" dogodi u miru. Makedoniju doživljava kao svoj vlastiti uspjeh - budući da je to jedino područje na svijetu u kome je nenasilna preventivna intervencija doista uspjela spriječiti unutrašnji građanski rat. Međunarodna zajednica (štogod to značilo) ne samo da podržava integracijske trendove nego aktivno djeluje na suzbijanju separatizma, čak i kad je on popularan u lokalnom stanovništvu.
Pa ipak, ključ stabilnosti nije u rukama vanjskih, nego domaćih političkih aktera. Makedonija ima - sad već dvanestogodišnju - tradiciju suradnje dviju najvećih etničkih grupa (Makedonaca i Albanaca) u vladi i drugim institucijama države. Ratni užasi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj djelovali su kao opomena što bi se moglo dogoditi ako se ne postigne neki sporazum. Također, naoružani kriminalci ugrožavaju svakoga, a od države se očekuje da ih spriječi. Ali, da bi državna intervencija protiv nasilnika bila legitimna, ljudi moraju prihvatiti da je država pravedna. Kako to postići? Odgovarajući gospođi iz publike, rekao sam da bi najbolja politika za Makedoniju mogla biti ona koja bi sve građane tretirala kao da su Makedonci, a svakome dopustila da kaže da nije i ne želi biti Makedonac. To, naravno, ne vrijedi samo za Makedoniju - nego za sve (složene) države. One će biti stabilne onda kad svoje državljane koji ne pripadaju većinama ("nevećinsko stanovništvo", da upotrijebim pojam koji je politički korektan) budu tretirale kao što tretiraju većine - a pritom im omoguće da (ako to žele) ostanu ono što jesu. Spomenuo sam primjer jednog mog znanca koji za sebe namjerno nikad ne kaže da je "makedonski Albanac", nego da je "Albanac koji živi u Makedoniji". On, naravno, ima puno pravo reći za sebe što god želi (ili ne reći ništa, ako to ne želi) - a država ga na temelju toga što kaže (ili ne kaže) ne smije tretirati ništa drukčije nego što bi ga tretirala da je rekao da je Makedonac. Alternativa tome jest - nasilna asimilacija - koja u makedonskom slučaju ne samo da nije realna nego bi praktički razbila tu zemlju. Uostalom, etnički Makedonci u nekim susjednim zemljama dobro znaju za metode nasilnog asimiliranja - pa neće valjda sad u svojoj zemlji pokušati voditi takvu istu politiku.
Dan prije tog dijaloga u Skoplju, posjetio sam Jugoistočno-europsko sveučilište u Tetovu, gdje nastavnici drže predavanja na albanskom, makedonskom ili engleskom jeziku (po vlastitom izboru), a seminari se održavaju odvojeno po jezičnim grupama. To sveučilište - prvo u Makedoniji na kome se studiralo i na albanskom jeziku - funkcionira, najvećim dijelom zahvaljujući stranim donacijama (europskim i američkim) i velikom broju stranih nastavnika. No, da nema volje među mladim Albancima i Makedoncima da prihvate načelo trojezičnosti - nikakvi stranci ne bi ga uspjeli održati. Ono sigurno nije imuno na većinu problema koji prate sva ostala balkanska sveučilišta - i vjerojatno nikad neće dostići Harvard ili Oxford po kvaliteti, ugledu i bogatstvu. Ali, tko zna - možda će za očuvanje mira u regiji (a to znači - ljudskih života) imati veće zasluge od njih. Na neki način, isto se to odnosi i na Makedoniju.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.