strana 1 od 2

O POVRATKU DUBRAVKE UGREŠIĆ
U HRVATSKU KNJIŽEVNOST PIŠE BORISLAV MIKULIĆ

Štefica Cvek u raljama novca

Metaknjiževna dekonstrukcija raspada socijalizma bila je jedini književni proizvod postjugoslavenske tranzicije prihvatljiv političkom ukusu zapadnoga kulturnog tržišta 90-ih. On je sad konačno i naš masovni ukus, znak naše normalnosti

Novi kulturni pogon počiva na čudnovatom trostrukom nerazmjeru. Dok su od ratnih 90-ih sve do poslije 3. siječnja 2000. strane kulturne zaklade financirale širok spektar ne samo kulturnih nego i civilno-društvenih i političkih projekata, te tako pridonijele urušavanju tuđmanovskog režima vrijednosti u društvu, kulturni investicijski novac novih medijskih koncerna usmjeren je isključivo na beletristiku. Učinak je takav da se knjižarstvo kao lakoindustrijska branša jedva još razlikuje od proizvodnje piva i sličnih duhovnih začina. Ono ni po čemu više ne zaslužuje, ako je ikada zasluživalo, društveni privilegij oslobođenja “lijepe knjige” od PDV-a.
S druge strane, dok se svi zaklinju u bolji položaj autora-beletrista, to sigurno ne vrijedi za čitav niz drugih sudionika, uključujući i publiku. I dalje opstaje politički paradoks da država otkupom preskupih knjiga iz poreznih prihoda potpomaže ekstra profit knjižara, a hrvatski kupac ne uživa paritetno pravo barem na porezne olakšice na kulturnu potrošnju, ako već ne na povrat poreza od knjige kao Europljanin. Nasuprot svemu tome, kao treće, tematika novca u lijepom hrvatskom knjižarstvu još uvijek se ne pojavljuje u doslovnom obliku investicije i dobitka, nego metaforički, kao nešto iznad nje, “aura” ili parafenomen.

Bombastične nagrade

Jedan od oblika takvog ukazivanja novca su nove bombastične književne nagrade: one su već postale sastavni dio marketinške logistike knjižarstva koja unaprijed koristi višak vrijednosti same književnosti kao predujam za svoj posao. U taj “auratski” modus javljanja novca spadaju i primjerci govora književnih laureata o svome odnosu prema nagradama, poput Miljenka Jergovića ili Borisa Dežulovića; to je kratak trenutak slave, a mise su navodno zbog “drugih”, pa je to zapravo nemila društvena obvezanost na pristojnost. Takva skromnost govori puno: kao da je uzvišeni status književnosti postao izvor novog društvenog terora ne samo za čitatelja nego i za pisca. Ako je narcistički konformist, želju za priznanjem mora odglumiti kao distanciju mudraca; ako je satirički kritik, onda u moru hipokrizije mora izmisliti gomilicu anonimnih iskrenih dobričina da bi danas postao dandy novog cinizma. Zašto je hrvatski pisac i dalje tako rascijepljen kao da je u sapunici o bogatima koji plaču?
O tome možda nešto govori poseban tip epifanije novca kroz povratnički diskurs Dubravke Ugrešić. Premda je njezin povratak obilježen nesporazumima gotovo kao i odlazak (onda je to bilo navodno trženje “izmišljenim otkazom”; sada je to njezina omaška s javnom upotrebom starog imena “Trg Republike” umjesto važećeg “Jelačić-placa”), u sadržaju njezina metaknjiževnoga govora o društvu postoji bitna razlika koja se tiče upravo novca. Na odlasku, Ugrešić je govorila o mračnom zloduhu nacionalizma iz konzerve čistog hrvatskog zraka. Sada ona u javnim istupima govori o novcu kao istinskom uzroku i svrsi jugoslavenskog rata.
To je obrat iz poetološkog u kvazisociološki diskurs, iz herojske geste radikalnog raskida s općim zlom nacionalizma u gestu laskanja oportunizmu pobjedničke sile pod skupnim imenom “antituđmanizam”. Ono je šifra za fantomsku slobodu svijesti koja je sav svoj identitet i sadržaj stekla kroz negaciju predmeta kojemu se suprotstavljala. Bez “Tuđmana” ona je ostala samo kulturna hrvatska samosvijest bez svojstava. U njoj više nema proturječja.

Novac je sve

Ponovno postajanje Dubravke Ugrešić hrvatskom književnicom graniči s kanonizacijom: tu su sabrana djela, reizdanje “Štefice Cvek” u masovnoj kiosk-biblioteci Večernjeg lista, masivno reklamirana promocija novog romana s potpisivanjem knjiga, intervjui... No, otkriće da ispod kulturno-nacionalističke nadgradnje rata leži ekonomistička istina predstavlja racionalizam govora o “udrugama sa zločinačkim namjerama” ili individualizaciji krivnje.
Time se trendovski rehabilitira narod koji je sve pozlatio, nevinost običnih građana, opljačkanih i razočaranih, koji su se borili protiv agresije izvana da bi osigurali bogatstvo svojih pljačkaša iznutra i u tome “prividnom” ratu sami nešto prigrabili ili ostali gotovo bez svega što su imali.
Dubravka Ugrešić griješi zato što svoju poetološku analitiku društvene regresije, baziranu na fragmentarnosti i hibridnosti književnog i metaknjiževnog diskursa, mijenja za racionalno-pragmatički optimizam otkrića krajnje “kauze”. Funkcija te zamjene je možda utjeha, ali njezin karakter je ideološki. To je stvaranje racionalno prihvatljivog znanja daleko od istine. Novac je samo univerzalno razmjensko sredstvo. Zato se istina o novcu kao stvarnoj istini rata vraća Dubravki Ugrešić u izvornom, poetološkom obliku: novac je okoštala metafora ili opća zamjenska funkcija. Upravo kad je riječ “samo o novcu”, uvijek se radi o svemu drugom.

Otvorila je tržište

Danas, kad je antituđmanovska hrvatska književnost u rukama državom podojenoga kapitalističkog izdavaštva, a ne više samo na jaslama vladinih, nevladinih i privatnih institucija europskih država, taj zamjenski posao vrši otkrivalački diskurs književnika o novcu. Ako se kulturalna nadgradnja rata mora svesti na ekonomistički faktor novca da bi rat bio racionalno shvatljiv, taj govor je samo obrnut prema govoru političara, koji golim novčanim tokovima “nove regionalne suradnje” u privredi, estradi i književnosti, umjesto kontrole financija, plagijata i piraterije, nameće moralni obzir za “još žive rane sjećanja običnih ljudi”. Zato, ako se moć novca predstavlja kao konačna svrha ratne tranzicije, ništa ne priječi da ona postane nesvjesna istina i same tranzicijske književnosti.
U nedavnom intervjuu za Večernjak Ugrešić je prikazala svoj veliki institucionalni povratak nepostojanjem razloga da sad, kad je hrvatska književnost etablirana na Zapadu, ona ostane izvan toga trenda. Doista, ona ga je i stvorila: njezina esejistička kritika nacionalističke regresije u “Kulturi laži” otvorila je put do interesa europskoga kulturnog tržišta za “drugu”, “nenacionalističku” hrvatsku književnost. Zato se zaokret ka ekonomističkom shvaćanju rata ponaša kao logičan kraj kritike u objektu kulturne potrošnje “novog” društva. U njemu se dovršava stalna autoričina literarna varijacija o položaju neshvaćenog emigranta pod pritiskom stranih književnih agenata da se prilagodi očekivanjima recipijenata. Zaokret sadrži i implicitno priznanje činjenice da je metaknjiževna dekonstrukcija raspada socijalizma bila jedini književni proizvod postjugoslavenske tranzicije prihvatljiv političkom ukusu zapadnog kulturnog i napose književnog tržišta 90-ih. On je sad konačno i naš masovni ukus, znak naše normalnosti.
Zato je povratak Dubravke Ugrešić više od povratka, on je happy end ili alternativni svršetak stoljetne hrvatske sapunice pod imenom “Povratak Filipa Latinovicza”. On podjednako ismijava morbidnu konstrukciju Zlatka Viteza o vječnoj “ugrozi” hrvatskog mitteleuropskog “bitka” u predstavi “Latinovicz”, kao što osporava autorefleksiju Borisa Budena u knjizi “Kaptolski kolodvor” o besmislu i nemogućnosti same ideje povratka. Povratak nije nemoguć zato što ne postoji kaptolski kolodvor. Ono što više ne postoji — to je Europa emigranata, a na mjestu Krležinih fantazmatskih kolodvora, obavijenih kafkijanskim maglama, već bliješte ustanove novog kulturnog novca — Centar Kaptol Tkalča, Algoritam, Profil itd.
Zato, bezbolno obavljeni povratak tranzicijskog hrvatskog emigranta u novu laž kulture bez svojstava kvari još samo jezična omaška spisateljice Ugrešić. Jednom Štefica, uvijek Kalimero! “Trg Republike” nije krivo ime za Jelačić-plac, nego za sretno izgubljenu republiku u kojoj bogati ne plaču, a pisci glume neugodu.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.