Pokušajte se sjetiti barem jedne pjesme posvećene kćeri i njezinu dolasku na ovaj
svijet. Žene se i dalje, kada je riječ o njihovim funkcijama, predstavljaju u muškom
rodu, kao veleposlanik, ravnatelj, magistar... premda naš jezik pravi distinkciju između
muškog i ženskog roda. Udžbenike valja mijenjati i ženama dati ulogu I značaj kojI IM
pripada
piše Branka ŽUŽIĆ
Dok slušam
na radiovalovima Severininu pjesmu “To je moja stvar”, postadoh svjesna (pre)velike
zablude svake žene u Hrvata koja misli kako je ona stvar — njezina. U ozračju
konzervativnog, primitivnog i licemjernog patrijarhalnog sustava, koji je u ovom dijelu
brdovitog Balkana još uvijek preduboko ukorijenjen i umrežen, žena koja odluči
ostaviti njega, prekinuti vezu ili brak, prije ili kasnije biva žrtvom (njegove) osvete.
Bez obzira na to o kojoj je metodi riječ. Njezin bivši “fucker” nerijetko postaje
“hacker” u srednjovjekovni javni obrazac vrijednosti, gdje “nečastive” vješt(ic)e,
samosvjesne i slobodne (duhom) žene i u (izvan)bračnoj ložnici valja kazniti, “spaliti
na lomači”, prokazati, osramotiti, uništiti.. I to tako što se po svršavanju jedne
ljubavne i strastvene priče odašilju “urbi et orbi” dokazi i svjedočanstva njezina
“grijeha”, bilo najsuvremenijim informatičkim sredstvima, bilo fotkama odaslanima u
novine, bilo usmenom degutantnom predajom koja se širi poput virusa, u našim malim
mistima kao i u metropoli.
Njezina privatnost, intima, dostojanstvo i čast, koju je zajednički dijelila s bivšim
partnerom, postaje javno i opće “zlo” po nju, pa je “inkvizicija” nabija na stup
srama zato što se drznula njemu reći “DOSTA”. A to je mogla jer se ipak uspjela
emancipirati, osloboditi patrijarhalnih okova, stereotipa i predrasuda, svjesna svoga
ljudskog, dakle ženskog prava na (samo)odlučivanje i izbor partnera, postajući polako
ali sigurno ravnopravna muškarcu na svim poljima života pa tako i na seksualnom. Ona više
nije objekt, nego je subjekt koji s pravom uživa u seksu, u njemu sudjeluje aktivno, doživljava
orgazam, zna što hoće od partnera, i to mu jasno daje do znanja. Ona voli sebe, svoje dušu,
ali i tijelo, ona zna i želi uživati (i) u seksu, njoj ne treba lagati da je boli glava
ili zub kako bi izbjegla bračnu obvezu i podala se “pateru familiasu” kao što su
radile generacije naših mama i baka. Nije li žalosno što se trećina nedavno
anketiranih Istranki izjasnila kako uglavnom ne doživljava orgazam, što znači da su
seksualno hendikepirane? Nije li još neprihvatljivije što dio žena glumi orgazam kako
bi (na)hranile i dalje njegov muški ego, pri čemu ne lažu očigledno samo njega, nego i
samu sebe, ne usuđujući mu se dati putokaz do svoga pravog seksualnog vrhunca? Jer mogla
bi biti doživljena i proglašena lakom i pokvarenom ženom!
Unatoč novom mileniju, patrijarhalna matrica u nas još uvijek drži okovanim vojske
Hrvatica, posebice kad se radi o ovoj tabu temi, pa ne čudi što upravo one koje se
oslobodiše tih i drugih okova postaju “kurvama”, a njihovi partneri, premda često oženjeni,
pa i višestruki očevi, istovremeno si prisvajaju lente heroja, pravih “fuckera”. Ono
što brine jest to što često i žene same još uvijek ne mogu ili ne žele
identificirati glavnog krivca za preskoke preko bračnog “plota”, licemjerne “prljave
male tajne” koje postaju javne, pa olako radije osuđuju žene, koje su pritom same,
umjesto vlastitih muževa.
Nije li, ne tako davno, naš poznati nogometaš, dakako oženjen i otac, nakon što mu je
ljubavnica zapjevala neka izvoli doći u njezin stan po svoje papuče i brijaći aparat,
mrtav-hladan putem naše katedrale hrvatskoga duha poručio svekolikoj hrvatskoj javnosti
kako je mjesto njegovoj supruzi u kući, da brine o djeci, dok je on zadužen za sve ono
izvan kuće, pa i kad su jet-set tulumi u pitanju. Nek’ se zna tko je gazda u kući! Život
na dva kolosijeka njemu je u hipu oprošten, a svi oko njega i dalje žive, (ne)sretni i
(ne)zadovoljni po tipičnom patrijarhalnom receptu. Ili još pamtim reakcije moje prve
susjede, koja je svaki put kada bi joj muž promijenio ljubavnicu, a Pula je o tome
naveliko brujala, odlazila se s njom i fizički obračunavati, jer je “kurvetina”
zavela njezina nedužnog muža! A istovremeno se muškarca abolira od svake sumnje i
krivnje — jer je muškarac.
Treba li također čuditi što se u Splitu na smrt posvađala obitelj nakon smrti oca jer
je majka doživjela bogohulnim zahtjeve dviju kćeri da se očevo nasljedstvo podijeli, ne
slažući se s njezinim mišljenjem da treba sve naslijediti sin, dakle njihov brat, koji
živi u kući s roditeljima? A dok na radiju često slušate pjesmu “Rodija se sin” i
druge u kojima se pjeva sinu i o sinu, pokušajte se sjetiti barem jedne pjesme posvećene
kćeri i njezinu dolasku na ovaj svijet.
Žene se i dalje, kada je riječ o njihovim funkcijama, predstavljaju u muškom rodu, kao
veleposlanik, savjetnik, ravnatelj, magistar.. premda naš jezik pravi distinkciju između
muškog i ženskog roda. Udžbenike valja mijenjati i ženama dati ulogu, značaj koje joj
pripadaju, a ne svoditi je samo na majku, kućanicu, njegovateljicu. Na natječaje se i
dalje primaju radije muškarci, na radnome mjestu su žene žrtve seksualnog uznemiravanja
jer su na pozicijama moći i odlučivanja uglavnom muškarci, one su zajedno s djecom česte
žrtve nasilja i seksualnog zlostavljanja u obiteljima, a na izbornim listama stranke ih,
stavljaju na dno, smatrajući ih samo nužnim demokratskim dekorom. U svakom slučaju, živimo
u društvu gdje se valja (iz)boriti za veću i istinskiju ravnopravnost spolova, ne samo
institucionalnim okvirima i tijelima, nego svakodnevnom edukacijom i senzibiliziranjem
javnosti na uklanjanju uvriježenih stereotipa na štetu žena, u čemu su nesagledivo važan
doprinos dale i daju udruge za ženska prava. U tome bi mediji trebali imati presudnu
ulogu, ali pod uvjetom da se o tome educiraju i novinarke i novinari. Jer, na žalost, oni
znaju svjesno ili nesvjesno biti promotorima spolne diskriminacije i seksističkih sudova.
Upravo u našem listu kolega je, spekulirajući s mogućim imenima kandidata za
predsjednika države, konstatirao otprilike ovako: “Sanader može preveslati Mesića i za
predsjednika države kandidirati Andriju Hebranga. Ili još gore: Jadranku Kosor.” Zbog
čega bi potpredsjednica Vlade i zamjenica predsjednika HDZ-a bila gore rješenje u
predsjedničkoj utrci od omraženog Hebranga? Zar samo zato što je žena, i to koja u
brojnim ispitivanjima popularnosti zauzima respektabilna visoka mjesta? I upravo
kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Europi bi poručila kako i u našoj politici
ravnopravnost spolova ipak, svemu usprkos, slijedi europske standarde i vrijednosti, koji
se u toj velikoj obitelji, kojoj teži Lijepa naša, vrlo rigorozno, kao temeljno ljudsko
pravo, poštuju i štite.
Ako je Slovenija na posljednjim predsjedničkim izborima imala kandidatkinju za
predsjednicu države, zbog čega bi za Hrvatsku to bio “smak (muškog) svijeta”? Je li
zato što se žena, i ne samo pod svodom hrvatskog parlamenta, doživljava madracem, a ne
mudracem, što se od nje očekuje da manje priča, a više rađa, ili što joj se na
primjedbu o tome može li se političara držati za riječ nakon obećanja sindikatima
odgovara: “Drži me za onu stvar!” Za razliku od one (njezine) stvari s početka ove
priče, njegova stvar i dalje (pre)moćno određuje sudbinu ove zemlje, te njezinih građana
i građanki.