strana 1 od 5

Moja strana svijeta

Zakon o (zlo)upotrebi javnosti

Danko PLEVNIK

Hoće li biti moguće putem medija prepoznavati stvarnost? Što će se moći reći jezikom priopćenja, fraza i stereotipa, starih podataka ili prepisivanjem iz serviranih materijala? To, doduše, čine i strane informativne kuće, nevladine organizacije, pa onda i same inozemne vlade kojima je lakše zaplivati na tom valu radnih predrasuda nego iz dana u dan analizirati stanje na terenu. Budući da se po inerciji više vjeruje stranim dojmovima nego domaćim analizama, hrvatski se građani često nađu u čudu: u što i kome vjerovati? Jer neke recentne inozemne analize hrvatske medijske scene jednostavno nisu točne. Situacija u Hrvatskoj nije onakva kakvom se iz ovih ili onih razloga prikazuje, nego onakva kakva jest. A logika tih činjenica pretpostavlja da se stvari znaju iz prve ruke, iz cjeline svih pojava i tendencije razvoja.
Ako Hrvatska više nije onakva kakvom se po navici vidi, ne znači da nema svojih novijih "receptivnih" iskušenja. Veliki je nedostatak što se javnost još nije prihvatila kao važan izraz demokratske kulture, nego uglavnom kao prigoda da se naškodi vlasti ili opoziciji. Njome manipuliraju i političari i urednici, koristi je se selektivno, od potrebe do potrebe i u biti se ne priznaje njezina autonomnost. Slučaj Paladino, kada se hrvatska javnost potpuno stavila na stranu struke i stručnjaka, nasuprot prevrtljivosti i paušalnosti politike i političara, govori da vlast i dalje odbija prihvatiti pravorijek vlastitih građana.
To je samo primjer u nizu kako zrela politika može poentirati ako slijedi vox populi. Zašto se odbilo čuti taj glas naroda? Zato što bi se morao demontirati sustav političkog avanziranja, što bi dovelo u pitanje postojeću diskrecijsku politiku imenovanja. Normalni ljudi žele da im bude bolje i polažu nade u eksperte koji su se afirmirali svojim radom, a ne putem stranačkog nadmudrivanja. Oni ne shvaćaju da dolazak na vlast funkcionira na posve drugačijim načelima. Da je HDZ-u do struke, stavio bi na vlast stručnjake iz svojih redova. Ali ako oni nisu odradili ono što se u unutarstranačkoj borbi od njih tražilo, ili nisu u timu koji donosi odluke i sastavlja kadrovsku listu, onda im je sve znanje uzaludno.
I novinarima se zaprijetilo da će odgovarati ako budu previše znali, a odbijali svoje znanje "podijeliti" s političkom moći. Novi Zakon o medijima ukinuo je povlasticu lojalnosti prema izvoru informacije, koja je aksiom novinarske profesije. Malo će koji ugledni novinar odati svoje informatore i radije će u zatvor. O međunarodnom prihvaćanju demokracije koja zatvara svoje novinare zato što pišu istinu ne treba trošiti riječi. U Europi samo Bjelorusija i Ukrajina imaju imidž države u kojoj jedino mrtvi novinari mogu biti dobri novinari. Takvi zakoni pridonosit će trendu - koji već dobrano osujećuje informativno novinarstvo - širenja tabloidnih, "glamuroznih", zanimljivih umjesto autentičnih vijesti i komentara. Do sada se agresivni dio novinara skrivao iza tog prava na neotkrivanje (fiktivnog) izvora, izigravajući etičke norme novinarstva, za što su čak dobivali i dobivaju priznanje novinarskog ceha (valja razlikovati istraživačko od isljedničkog i ucjenjivačkog novinarstva!), a odsada će pak "regresivni" dio novinara izdavati vlastitu profesiju radi "više sile" zakonskog slova koja im onemogućuje da prave slobodne novine i slobodne emisije.
Takav zakon, kao i hrvatska medijska pretvorbena praksa, nažalost podržava ono najgore u novinarstvu. Trebalo se ići na donošenje legislative o "zviždačima" (wisthler-blower) kakvu imaju SAD i Kanada, koja je u "dosluhu" sa slobodom govora i tiska. Upravo radi zaštite društva i države, ti "zviždački zakoni" ohrabruju pojedince i pojedinke da otkriju nezakonite i nemoralne radnje u svojoj sredini, pa se već pojavljuju i "zviždački pravnici" koji zastupaju takve interese. U Sloveniji je prošle godine Državni zbor imenovao ovlaštenu osobu, sa statusom ombudsmana, da osigura građanima i novinarima dostup do informacija od javnog značenja.
Dakle, u demokratski razvijenom svijetu se teži da se politiku učini što transparentnijom, a ne proganjaju novinari koji upozoravaju na delikte izigravanja prava javnosti. Ovakvom zakonskom odredbom nije nađeno rješenje, nego stvoren novi problem. Tim posve nepotrebnim i anakroničnim gafom nastavljena je tradicija hrvatskog medijskog zakonodavstva da svako malo ide na auto ili euro reviziju.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.