strana 1 od 1

U POVODU SUDAMJE
1700 GODINA MUČENIŠTVA sv. DUJMA, SPLITSKOG ZAŠTITNIKA (2)

Dujmove moći između Salone, Splita i Rima

Nakon što su prenesene s Manastirina, gdje su završile Dujmove moći: u splitskoj katedrali ili u lateranskoj kapeli sv. Venancija u Rimu? Sumnje u prave moći sv. Dujma koncem 19. i početkom 20. stoljeća prerasle su u polemiku: jesu li moći sv. Dujma u Splitu, je li opat Martin odnio u Rim sve ostatke salonitanskih mučenika ili samo neke njihove dijelove?

piše Ivan KRAMARIĆ

Nalaze li se moći sv. Dujma, nakon što su prenesene iz prezbiterija cemeterijalne bazilike na Manastirinama, u splitskoj katedrali, koja nosi njegovo ime, ili su u Rimu, u lateranskoj kapeli sv. Venancija? Pitanje koje se nametnulo u 12. stoljeću, sumnjama u postojanje pravih moći sv. Dujma u Splitu, koncem 19. i početkom 20. stoljeća preraslo je u polemiku. Središnja je tema prijepora bila: jesu li moći sv. Dujma u Splitu, je li opat Martin odnio u Rim sve posmrtne ostatke salonitanskih mučenika ili samo neke njihove dijelove?

Gdje su zapravo moći sv. Dujma?

Liber pontificialis, naime, izvješćuje kako je po zapovijedi pape Ivana IV. opat Martin 641. godine sakupio relikvije većeg broja salonitanskih mučenika i prenio ih u Rim. Navodi iz toga izvora proturiječe zapisima Tome Arhiđakona u splitskim legendama, napose onima u čten'ju prinesen'ja teles svetoga Staša i svetoga Dujma mučenik iz Solina u Split grad.
Prema arhiđakonu Tomi prinesenje kostiju mučenika, posvetu splitske stolne crkve, a i crkvenu organizaciju, proveo je nadbiskup Ivan Ravenjanin između 650. i 680. godine. To je shvaćanje, međutim, sredinom 20. stoljeća poljuljano, jer se život i djelovanje nadbiskupa Ravenjanina pomaklo za jedno stoljeće: neki povjesničari smještaju ga i u kasnije vrijeme.
Početkom 20. stoljeća tvrdilo se da su u Rim iz Manastirina preneseni posmrtni ostaci nekog drugog, anonimnog kršćanina, a ne sv. Dujma. Metodom rekognicije, sredinom 18. stoljeća u splitskoj katedrali pronađeni su posmrtni ostaci, čitave kosti. Istom metodom, u lateranskoj kapeli u Rimu 1962. utvrđeno je nalazište relikvija, ali ne i cjelovitih kostiju.
Povjesničar Ljubo Karaman svojedobno je izjavio kako se u raki sv. Dujma u Splitu nalaze kosti glave, prsnog koša i neke druge, ali ne i čitav kostur, dok u riznici ima više relikvijara sa svečevim moćima. Neovisno o tim znanstvenim nedoumicama, učvrstilo se shvaćanje da su svečeve moći pohranjene u škrinjici od olova, obloženoj čempresovim drvetom, postavljenoj u omanji kameni sarkofag, koji je položen u veći sarkofag iz 5. stoljeća, na pročelju kojega se nalazi reljef dobroga pastira. Milanski majstor Bonino Jakovljev podigao je u 15. stoljeću nad oltarom sv. Dujma gotičku kapelicu, s novooblikovanom grobnicom.

Prenošenje moći

Posljednje prenošenje moći splitskog patrona izvršeno je unutar katedrale 1770. u novi barokni oltar na sjevernoj strani dok je nad starim Dujmovim sarkofagom postavljen oltar sv. Arnira, trećeg zaštitnika Splita, čiji je životopis, međutim, bitno drukčiji od Dujmova i Anastazijeva. Sudeći prema izjavama propozita pastoralnog kaptola msgr. Drage Šimundže, izgleda da će se ove godine, u povodu 17 stoljeća od mučeničke smrti sv. Dujma, hodočašćima velikog broja vjernika iz Splitske metropolije, obilježiti sva tri sveta mjesta.
Isto tako, zanimljiv je srednjovjekovni običaj prikazivanja, ali i pokapanja biskupa. To je bilo popraćeno znacima njihove časti - isticanjem mitre, štapa i Evanđelja. Motiv Evanđelja kao nabožne knjige veoma je čest u legendama, a služio je i kao izravno svjedočanstvo o životu svetaca. Tako se, primjerice, poznati rukopisni evanđelistar iz 6. stoljeća vezuje uz legendu o pronalasku Dujmova groba. Njime se potkrepljivala i legenda o pronalaženju svečevih posmrtnih ostataka, moći. Splitska legenda stoga i navodi kako je pronađeni Evanđelistar zapravo pisao sam Dujam.

Evanđelistar kao relikvija

Evanđelistar se u srednjem vijeku štovao kao relikvija i naročita dragocjenost. On je, ujedno, služio za polaganje svečanih prisega, napose dalmatinskih biskupa. Je li, glede prisege, opravdana pretpostavka povjesničara Ljube Karamana, da se Evanđelistar, poput Biblije, koristio i prilikom krunjenja kralja Zvonimira u Solinskom polju (Šuplja cvrkva). Teško ju je, zacijelo, poduprijeti, ali isto tako olako i odbaciti.
Zanimljivo je i doživljavanje knjige kod tadašnjega pučanstva, za koje je ipak imala uporabnu vrijednost, ali ne toliko kao izvor podataka koliko kao vrijedno i djelotvorno magijsko sredstvo. Bilo je, naime, rašireno shvaćanje kako se njome moglo izliječiti bolesnika, postavljanjem, na njegovu glavu. Čak je i sličan motiv sv. Dujma s knjigom na prsima ostao više na razini estetskog zapažanja, lišen mogućeg značenjskog pojašnjenja.
Neki su povjesničari i etnolozi to vjerovanje objašnjavali sakralnom prirodom zapisa potkrepljujući to uobičajenom navadom žvakanja svitaka s posvećenim tekstom i ispijanjem vina, kojim su bila isprana slova. Tim su tumačenjima izmicala valjana pojašnjenja pojava iz običajnopravne oblasti, gdje takvih sadržaja nije bilo, kad se prazan, bjanko pergament postavljao na zemljište prije ispisivanja, prilikom prijenosa vlasništva, a sve u cilju njegove ugovorne pravovaljanosti.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.