Kako je globalizacijska kočija sa svojim četveropregom (WTO, NATO, MMF i Svjetska
banka) uspjela ovladati svjetom? Proces globalizacije nije krenuo u posljednjem desetljeću
dvadesetog stoljeća. Procesi su počeli mnogo ranije, još u vrijeme kada je pokret
nesvrstanih bio na vrhuncu, a istočni blok protuteža zapadnom kapitalizmu. Već tada su
mudre glave Zapada postavile načela "kako ovladati svijetom", kako ovladati
resursima, radilo se o bakru (čile 1971.) ili o nafti (Irak 2003.).
Čin prvi — najprije je trebalo postaviti strateške ciljeve - prodor NATO-a na istok što
dublje i što dalje prema samom srcu bivšeg Varšavskog pakta. Međunarodni monetarni
fond odigrao je jaču ulogu nego NATO koji, de facto, osim intervencije na Balkanu i
Afganistanu do danas nije imao ozbiljnijeg posla u proteklih 40 godina. Ali zato su ova
tri jahača, MMf, WTO i WB, dobila sve bitke uglavnom u ime i za račun jedine svjetske
velesile.
Čin drugi — sjećate li se inflacije u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih.
Jugoslaveni su primali plaču u milijardama dinara. Svi smo bili milijarderi. Isto je bilo
gotovo u svim zemljama socijalističkog bloka, a i u većini zemalja Latinske Amerike. Sve
je bilo vrlo logično i planski provedeno. Oprema za tvornice koje su se gradile u srednje
razvijenim zemljama i i zemljama u razvoju stizala je uz relativno lako dobivene kredite
od svjetske banke i uz blagoslov MMF-a. Stalna devalvacija domicilnih valuta davala je
dvostruku korist. Oprema se plaćala skuplje, a povrat kredita koštao je dvostruko. Nije
izostala ni svesrdna pomoć već tada debelo zadužene Organizacije ujedinjenih naroda i
njezinih specijaliziranih oranizacija UNDP-a i FAO-a. I sam sam bio svjedokom plasiranja
relativno stare tehnologije sa Zapada kao pomoći u vidu dugoročnih kredita (Indija
1979.).
Čin treči — kada je "Solidarnost" iščupala prvi kamen iz Berlinskoga zida,
tehnologiju je trebalo polako mijenjati. Najprije je trebalo postaviti metodologiju
tranzicije na način da najveću korist iz toga izvuče bogati Zapad. Na Balkanu su olakšavajuću
okolnost imali u krvavom raspadu Jugoslavije, no davni cilj da se granica utjecaja pomakne
dalje postignuta je bez njihovih žrtava. Zbog vlastite gluposti i uz svesrdnu pomoć i
nesposobnost Europe, početni je stadij tranzicije na Balkanu plaćen sa 150.000 života.
Čin četvrti — e, sada ide druga faza. Tehnologija monetarnih vladara svijeta mijenja
se. Pila se okreće naopako. Umjesto devalvacije, sada se upire na čvrste domicilne
valute. Naravno, njihova je čvrstoča unutar zemlje čelična, a izvan zemlje nikakva.
Mala je kuna prerasla u Bengalskog tigra, a Polski zlot stabilan je poput crkvenih zakona.
Razlog je jednostavan. Upropastiti domicilnu proizvodnju, posebno poljoprivrednu, a način
je još jednostavniji. Uz tako precijenjene valute kao što je zlot ili kuna ništa se ne
isplati proizvoditi, ali se zato sve isplati uvoziti. Jeftini se bofl iz Europe i svijeta
spustio na police dućana u zemljama tranzicije.
Čin peti — scenarij se nastavlja rasprodajom domaćih banaka (predhodno uredno
saniranih našim novcem). Kada banke konačno ovladaju, tada počinje protežirano
ulaganje i investiranje uglavnom iz zemalja čije su banke postale vlasnici domaćih
financijskih institucija — raste zaduženost. Domaći bruto društveni proizvod raste puževom
brzinom, dok zaduživanje ide skokovima antilope. No bankari, beskrupulozni kakvi već
jesu, ne plasiraju kredite u razvoj domaće proizvodnje. U prvom planu je
"napad" na već sada osiromašeno stanovništvo. Iako su ti krediti relativno
jeftini, još uvijek su dvostruko skuplji od njihove cijene u domicilnim zemljama banaka
iz Njemačke, Austrije i Italije. Naravno, svi su krediti osigurani dvostrukim hipotekama.
I tada nastupa novi čin, koji se već sada događa u Poljskoj. Kada krediti dođu na
naplatu, a para nema, plijene se stanovi, posjedi, zemlja — broj razrušenih obitelji
raste, broj se samoubojstava udvostručuje, a bankari trljaju dlanove.
Čin šesti — MMF se još uvijek smiješi. Cilj mu je dovesti ukupni dug do visine bruto
nacionalnog dohotka. Tada dolazi posljednja ucjena. Prodajte nacionalnu zlatninu, velike
nacionalne infrastrukturne kompanije, ili podredite legislativu o prodaji zemlje kako bi
bogati Europljani mogli kupiti otoke i priobalje. I tu je prići kraj.
Čin sedmi — epilog. Globalizacijska kočija juri. Njezina četiri konja čiste sve pred
sobom. Za to vrijeme u svijetu je sve više siromašnih, bolesnih, gladnih i
obespravljenih. Tamo gdje ne može MMF i WTO, prostor če očistiti NATO uz pomoč CIA-e i
inih agencija u službi demokracije i novog svjetskog poretka. Terorizam je riječ koja se
odnosi na pojedinca, ili grupu, nikako naciju. Terorizam države sakrio se u procesu
globalizacije.