UGLEDNI LONDONSKI The INDEPENDENT
O STANJU U HERCEGOVAČKOM SREDIŠTU
STARI MOST NE MOŽE OŽIVJETI
STARI MOSTAR
Nakon 12 godina i (potrošenih) 7,5 milijuna funta, mostarski Stari most - uništen u
bosanskom ratu - ponovno je izgrađen. No, je li prekasno da se premosti jaz između
muslimanske i hrvatske zajednice u tome gradu?"
Ovako glasi sažetak iz podnaslova opširnog članka koji je 17. travnja u utjecajnom
londonskom dnevniku The Independent napisao Marcus Tanner, jedan od onih koji značajno
uobličuju zapadna stajališta o zbivanjima u Hrvatskoj i BIH. Riječ je, naime, o
uredniku redakcije za Balkan u britanskom Institutu za izvješćivanje o ratu i miru
(IWPR) i piscu knjige "Hrvatska - nacija stvorena u ratu".
Brian Gallagher, jedan od malobrojnih britanskih publicista koji s razumijevanjem piše o
Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima u BiH, preporučuje ovaj članak kao "relativno
govoreći, jedan od najuravnoteženijih napisa o Hrvatima u BiH". Jer, kaže, u njemu
se "spominju bošnjački napadi na Hrvate u Srednjoj Bosni", "pošteno izražava
hrvatsku zabrinutost zbog Ashdownova mostarskog rješenja", te je prema njemu čak i
"pomalo sumnjičav". Koliko je ova ocjena o "iznošenju hrvatskog viđenja"
opravdana?
U priči o današnjem Mostaru, uz opširna prisjećanja na prošlost, Tanner govori o početku
devedesetih i "tutnjavi nadolazećeg rata koja dopire iz Srbije", "jami
punoj trupla koja su ustrijelili Srbi tijekom nekoliko mjeseci okupacije", a koja je
vidio u Mostaru. "Srbi, koji su u proljeće 1992. pregazili najveći dio Bosne",
kaže, "prouzročili su najveća razaranja". Priča se zatim usredsređuje na stari most i njegov
usud, najprije na stanje u kojem ga je zatekao u rujnu 1992. godine, nakon što je HVO već
oslobodio grad od srpskog okupatora. "Most je izgledao urušeno i jadno", piše
Tanner. "Tijekom srpskog granatiranja grada na početku sukoba već je zadobio
nekoliko udaraca, a Srbi su također zapalili i mnogobrojne male gostionice i prodavaonice
natiskane na objema stranama mosta."
Ali, člankopisac više puta ističe da je "hrvatski zapovjednik naredio tenku da
zapuca po rasklimanim i napuklim ostacima mosta", iako o toj stvari - kao što lani u
listopadskom broju mostarskih Motrišta svjedoči i analizira Božo Goluža, a i drugi
hrvatski autori - postoji niz bitnih prijepora i sumnja o vanjskoj režiji rušenja, kao i
jedno nedovršeno domaće suđenje (koje će, na žalost, imati i svoj drugi čin u
Haagu).
Štoviše, za Tannera je sudbina mosta metafora ratnog usuda bosanskohercegovačkih
Muslimana. "Dvije bosanske 'kršćanske' zajednice osvetnički su se okomile na
islamsko naslijeđe u svojoj sredini", piše on u tipično britanskoj maniri izjadnačavanja
krivnje i potpunog ekskulpiranja Muslimana. "Tvrdokorni srpski i hrvatski
nacionalisti odlučili su da ono, kao simbol povijesne nazočnosti slavenske muslimanske
zajednice u Bosni, mora nestati."
Istina je, kao što napominje Gallagher, da navodi i kako su u Mostaru "na zapadnoj
obali bivše muslimanske kuće odavno naseljene Hrvatima koji su pobjegli pred
muslimanskim napadima u srednjoj Bosni".
"Ovaj je grad nepovratno promijenjen u odnosu na početak devedesetih", piše
Tanner o sadašnjim prilikama. "Mostar sada ima hrvatsku većinu. Zapadni dio grada
sada je bogatiji nego što je bio, daleko bogatiji od istočnog", dodaje. Ima čak i
"uspješnih tvornica što je rijetka pojava u gospodarskoj pustinji poslijeratne
Bosne".
Člankopisac uočava da su Hrvati iz zapadnog dijela grada nezainteresirani za njegov istočni
dio. "Ako uopće i zakorače novim mostom, bit će to na način začuđenih
turista", piše Tanner. Općenito, kaže on, mostarski Hrvati "odlučno gledaju
na zapad, prema Hrvatskoj, zemlji iz koje dobivaju televiziju i novine, u kojoj drže svoj
novac, u koju šalju glavninu svog izvoza i koju vide kao svoju domovinu".
O Ashdownovu mostarskom rješenju govori kao o "složenom sustavu etničke 'ravnoteže'",
koji hrvatski političari gledaju "sa sumnjom". Tanner pak sumnja u mogućnost
obnove pokidanih veza. "Živio novi-stari most", zaključuje Tanner. "Ali
on neće oživiti stari Mostar."