Mali oglasnik Portal SD Trafika Marketing Otvoreno more Izdanja
[Povratak na naslovnu stranu]
srijeda, 14.4.2004.
  novosti
teme dana
ekonomija
sport
kultura
mozaik
crna kronika
  dalmacija
split
županija
zadar
šibenik
dubrovnik
bih
  tribina
stella
feljton
kolumne
osmrtnice
zadnje vijesti
  impresum
kretanje brodova
  kontakt
linkovi
arhiv
e-mail adresar



 
strana 1 od 1

IZ PROŠLOSTI BOKE - PERAŠKI ROD ZMAJEVIĆA (5)

Ruski admiral Matija Zmajević

U pomorskim i vojničkim pothvatima svakako najzapaženiji odvjetak obitelji Zmajević jest Matija, admiral ruske flote. Poslije Matijine smrti Karaman nakon povratka iz Rusije donosi admiralovu oporuku te tri ratna stijega - Matijina odličja za zasluge iskazane u ruskoj službi. Matijina oporuka odaje njegovu iznimnu odanost i privrženost rodnom Perastu i Boki

piše Lovorka ČORALIĆ

Mlađi brat zadarskoga nadbiskupa Vicka i nećak barskog crkvenog prelata Andrije, jest Matija Zmajević, u pomorskim i vojničkim pothvatima svakako najzapaženiji odvjetak ove istaknute peraške obitelji. Nasljeđujući bogatu obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju rodnoga kraja, Matija prve dragocjene spoznaje o pomorskim vještinama stječe u rodnomu Perastu, gdje već u ranoj mladosti zapovijeda očevim trgovačkim brodovima.
U vrijeme građanskih nemira i učestalih sukoba između peraških obitelji Bujović i Zmajević, u kojima u uličnim borbama pogiba istaknuti peraški ratnik Vicko Bujović, Matija je zbog navodne umiješanosti u ubojstvo u 28. godini života prisiljen napustiti Perast i mletačko državno područje. Odlazi u Dubrovnik te u Carigrad, gdje zaštitu nalazi kod tamošnjega ruskog veleposlanika Petra A. Tolstoja i gdje ostaje do 1712., kada ga Tolstoj šalje s preporukom ruskom caru Petru I. Velikom (1689.—1725.) u Karlove Vary, gdje je car bio na liječenju.

Najviša vojna postignuća

Oduševljen vojno-pomorskom izobrazbom peraškog prognanika, car ga smjesta prima u službu i šalje u Petrograd dodijelivši mu čin kapetana bojnog broda.
Nepoznati majstor (18. st.): Portret Matije Zmajevića (Muzej grada Perasta)Već 1714. Zmajević postaje kapetan-komodor, sudjeluje u bici kod Hankoa (kao zapovjednik prvog sastava ruskih galija) te zarobljava šest švedskih ratnih lađa i jednu fregatu sa švedskim zapovjednikom. Time mu je širom otvoren put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Promaknut je u kontraadmirala 1719., a iste godine sa 143 ratna broda pod svojim vodstvom u odlučnoj bici nanosi Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska mora sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu (1721.). Iste godine postaje viceadmiral, 1722. zapovjednik je lake flote, a 1723. povjereno mu je vodstvo nad gradnjom riječne flote na Donu.
Na vijest o carevoj smrti (1725.) Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu je prigodom Petrova posljednjeg ispraćaja dodijeljena čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih. Carica Katarina I. (1725.—1727.) odlikuje Zmajevića tek ustanovljenim veleredom Aleksandra Nevskog, a 1727. imenuje ga admiralom, čime je dosegnuo najviši čin u ruskoj mornarici. Na osnovi pisama iz 1727. godine razabire se da je ruska flota u doba Zmajevićeva vrhovnog zapovjednišva imala 17 velikih linijskih brodova, 145 galija, 30 brigantina i oko 400 manjih plovnih jedinica.

Tri ratna stijega

Nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnog cara Petra II. (1727.—1730.), Zmajević je optužen zbog navodne utaje, izveden pred vojni sud i osuđen na smrt. U posljednji je trenutak pomilovan te u činu viceadmirala upućen za guvernera Astrahanskog područja na Kaspijskom jezeru. U teškim uvjetima Zmajević ondje provodi posljednje godine svog života djelujući na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja je nakon njegove smrti i upravo njegovom zaslugom izvršila presudnu ulogu u osvajanju južnih područja Rusije.
Prema nekim suvremenicima, Zmajević je tijekom obnašanja najviših službi u ruskoj mornarici sastavio nacrt ruskog kodeksa ratne i trgovačke mornarice. Umro je u doba vladanja carice Ane Ivanovne (1730.—1740.), dne 25. kolovoza 1735., a prema vlastitoj želji pokopan je u moskovskoj katoličkoj crkvi sv. Ljudevita. Još u vrijeme Matijina života u Rusiji je boravio Matej Karaman, izaslanik tadašnjega zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića. Poslije Matijine smrti Karaman nakon povratka iz Rusije donosi admiralovu oporuku (pisanu 1730. u luci Tavrov) te tri ratna stijega — Matijina odličja za zasluge iskazane u ruskoj službi.

Darivatelj zavičaja

Otoci Gospe od Škrpjela i Sv. Juraj pred PerastomMatijina oporuka odaje njegovu iznimnu odanost i privrženost rodnom Perastu i Boki.
Osim najbližih članova obitelji (brat Vicko ujedno je i glavni izvršitelj Matijinih oporučnih želja), darivane su brojne crkvene ustanove i pojedinci iz Boke.
Tako, primjerice, srebrno kandilo sa svojim plemićkim grbom dariva crkvi sv. Nikole u Perastu, a jednu zlatnu ogrlicu i pedeset dukata godišnje in perpetuo dariva peraškoj crkvi Gospe od Ružarija. Crkvi Gospe od Škrpjela daruje viteško odličje, vjerojatno križ Aleksandra Nevskog. Tri ratne zastave, dar ruskih vladara, spominje u dodatku oporuke i izrijekom navodi da se one, zajedno s ostalim stvarima, trebaju poslati alla mia Patria. Jedna od tih zastava i pohranjena je u Muzeju grada Perasta, a druge su dvije nestale tijekom Napoleonskih ratova.
Bogata arhivska građa o Matijinu udjelu u stvaranju ruske mornarice pohranjena je u ruskim pismohranama i djelomično je obrađena. Njegov životni put, tijekom kojeg je dostigao najviše časti i odličja, ponajviše je vezan uz rusku vojno-pomorsku povijest.
Matijino podrijetlo, učestalost veza s domovinom i obitelji, s kojima su ga cijeli prognanički život povezivali osjećaji duboke privrženosti i odanosti, svrstavaju ga u bokeljsku povjesnicu te ga s pravom možemo držati jednim od njezinih najznamenitijih predstavnika.

Svršetak
 
Još u rubrici:
 


 


 

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.

 

 
 
print verzijapošalji e-mailomidi na naslovnicuidi na naslovnicu 1/1