Slobodna Dalmacija

Stjepan Mesić rasplakao
se nad svojom biografijom

Rukopis je dovršen i čeka izdavača, a sam predsjednik Mesić još uvijek ga nije pročitao. Točnije, pokušao je prije nekoliko mjeseci pročitati radnu verziju. Sjeo je s Puljizom u radni kabinet, zavalio se u fotelju i slušao autora kako mu čita prvo poglavlje o odrastanju. Nije dugo trajalo. Nakon spominjanja majke koja je umrla kad mu je bilo samo šesnaest mjeseci, a zatim i maćehe koja ga je podigla i othranila, Mesiću su potekle suze. Rasplakao se zatim i Puljiz, pa su prekinuli sa čitanjem. Nikad nisu nastavili...

Piše Tomislav KLAUŠKI

Stavljena je točka na konačnu verziju prve biografije Stjepana Mesića pod nazivom “Građanin predsjednik”. Autor Milan Puljiz, bivši novinar Vjesnika i Hrvatskog radija, kompletirao je i posljednje poglavlje opširne knjige koja se kreirala dvije godine, a dovršavala pet mjeseci. Na kraju, 26 sati razgovora Predsjednik Mesić s unukom očekuje prijateljski posjet slovenske delegacije na Pantovčaku

Predsjednik Mesić s unukom očekuje prijateljski posjet slovenske delegacije na Pantovčaku

autora s predsjednikom Mesićem i konzultacije s nekoliko desetaka ljudi koji su ga i hvalili i kudili, rezultiralo je s gotovo četiri stotine kartica materijala podijeljenih u četiri poglavlja.
Rukopis je dovršen i čeka izdavača, a sam predsjednik Mesić još uvijek ga nije pročitao. Točnije, pokušao je prije nekoliko mjeseci pročitati radnu verziju. Sjeo je s Puljizom u radni kabinet, zavalio se u fotelju i slušao autora kako mu čita prvo poglavlje o odrastanju. Nije dugo trajalo. Nakon spominjanja majke koja je umrla kad mu je bilo samo šesnaest mjeseci, a zatim i maćehe koja ga je podigla i othranila, Mesiću su potekle suze. Rasplakao se zatim i Puljiz, pa su prekinuli sa čitanjem. Nikad nisu nastavili.
“Ovo nije autorizirani životopis. Uloga predsjednika Mesića svela se samo na njegov pristanak da razgovara sa mnom”, objašnjava Milan Puljiz, predajući zadnji rukopis lektorima i dogovarajući posljednju fotoseansu koju će s Mesićem ovoga vikenda obaviti fotograf Mio Vesović, uz asistenciju dizajnera knjige Borisa Ljubičića. Autor prve Mesićeve biografije objašnjava kako je imao potpunu slobodu stvaranja, pa i improvizacije. “Naš temeljni dogovor bio je da biografija bude vjerodostojan i istinit prikaz Mesićeva života. Patvorina ni u kome slučaju”, kaže Puljiz.

Stipina četiri godišnja doba

Autor još uvijek ne zna kako se Mesić odlučio baš njemu povjeriti pisanje prve biografije. “Upoznali smo se 1971. godine u saborskom kafiću, kad je on bio predsjednik općine Orahovica, a ja novinar Vjesnika. Iako nismo postali prijatelji, ostala je neka nit uzajamnog razumijevanja i simpatije”, kaže Puljiz i iznosi zanimljive činjenice koje ga povezuju s Mesićem: Mesić se rodio na Badnjak 1934. godina, Puljiz na Božić iste godine.
Iste godine su počeli studirati, iste godine se oženili. Oboje imaju dvoje djece, obojica su došljaci u Zagreb. “Možda je to odigralo ulogu. Ovakvu knjigu o ovakvom čovjeku može napisati samo njegov vršnjak koji ga bolje razumije”.
Knjiga “Građanin predsjednik” pisana je u prvom licu i podijeljena u četiri poglavlja. Prvo nosi naziv Proljeće (ili, “Od ravnih i kosih crta do sveučilišta”), drugo Ljeto (ili, “Sa Savkom i Mikom do zvijezda i pakla”), treće Jesen (ili, “Od sjetve do žetve u dvadeset godina”) i četvrto Zima (ili, “S vrha piramide u puk, iz puka na vrh i još malo više”).
Biografija je temeljena na stotinjak životopisa koje je Mesić pisao nakon izlaska iz zatvora tražeći posao, kao i na 26 jednosatnih razgovora s Mesićem u periodu od pet mjeseci, s time da je prošlog ljeta nastala pauza od pola godine zbog Predsjednikovih obveza. Biografija je ispričana u prvom licu, kao da ju izgovara sam Mesić, iako je složena podjednako iz njegovih sjećanja, kao i od iskaza desetaka ljudi koji su ga poznavali: od školskih kolega do političkih (ne)prijatelja. “Imao sam u ruci i štafelaj i kist, sam sam miješao boje, približavao se i odmicao od osobe koju sam portretirao”, slikovito objašnjava Puljiz, koji je na samom početku rada umalo odustao od čitavog projekta.

Nježan prema Tuđmanu i HDZ-u

Nakon prvog dogovora s Mesićem u Vili Weiss, Puljizu je ponuđeno da radi u toj rezidenciji na vrhu Pantovčaka, a s Predsjednikom se preko telefona dogovara o svakom sastanku. To, naravno, nije išlo po planu.
Mesićev mobitel stalno je bio nedostupan ili isključen, a u nakrcanom dnevnom rasporedu teško je bilo pronaći mjesto za biografa. I tako je Puljiz nakon četiri mjeseca uzaludnih pokušaja došao na Pantovčak spreman odustati od posla.
“Međutim, nisam ni stigao reći što sam naumio, a Mesić me odveo do jedne kancelarije nasuprot njegova ureda i rekao da ovi telefonski dogovori više nemaju smisla i da mogu raditi ovdje”, kaže Puljiz koji se od tada svakoga dana služio arhivom Ureda predsjednika, a knjigu je pisao navečer kod kuće.
“Nastojao sam knjigu pisati tako da ju može pročitati svaki građanin. Ovo nije znanstvena studija već priča o običnom čovjeku koji je postao predsjednik “Uloga predsjednika Mesića svela se samo na njegov pristanak da razgovara sa mnom”, objašnjava Milan Puljiz

“Uloga predsjednika Mesića svela se samo na njegov pristanak da razgovara sa mnom”, objašnjava Milan Puljiz

države, a nastoji se ponašati kao obični ljudi jer je u njihovoj službi”, dodaje autor Mesićeve biografije, iznoseći ekskluzivno za Slobodnu Dalmaciju neke detalje biografije koja još nije ugledala svjetlo dana.
Puljiz ističe kako su prva dva poglavlja knjige puno veselija i razigranija, s mnogo anegdota, dok su druga dva politički obojena, ozbiljnija i teška.
U tim poglavljima ključna mjesta zauzimaju politički događaji koji su obilježili Mesićevu karijeru, poput Hrvatskog proljeća, zatvora u Gradiški, mandata u Predsjedništvu SFRJ, osamostaljenja Hrvatske, s posebnim naglaskom na rastanak od HDZ-a i Franje Tuđmana. “Mesić je u ocjenama Tuđmana i HDZ-a nježan, ali nijedan problem nije zaobilazio. Ovo je knjiga o političkim činjenicama, a ne o sukobima. Govor o Tuđmanu bio je dostojanstven govor o dvojici državnika koji su se poštovali i na kraju su se morali razići”, otkriva Puljiz, dodavši kako je Mesić bio svjestan da s pozicije drugog čovjeka u državi i stranci odlazi u anonimnost, ali svejedno nije mogao šutjeti. U svojoj kritici, međutim, ne prelazi granice.
“Iako je znao da gubi bitku s Tuđmanom, osobnom žrtvom želio je upozoriti na pogreške koje su bile protiv interesa hrvatskog naroda”, veli autor i dodaje kako Mesić priznaje da su ga razgovori o podjeli Bosne “digli na noge”, no nikada u knjizi nije o akterima upotrebljavao teške riječi. “Upravo ja sam nastojao da to ne bude nabijeno otrovom jer povijest će odvagnuti odnose, mi još ne”, ističe Puljiz. “Postoje činjenice i tumačenje tih činjenica. Ovako te činjenice tumači Mesić. Moja je uloga u ovoj knjizi strahovito delikatna jer o meni ovisi izbor riječi, dimenzije, ocjene”.

Nekoć bio jedan Ivan...

Knjiga završava primjedbama o novinarstvu. Puljiz ističe kako predsjednik Mesić nikada ne demantira nešto objavljeno u medijima, a naročito ne polemizira s novinarima. Sama knjiga završava Mesićevim razgovorom s jednim prijateljem koji mu je ispričao priču o meštru svih meštara laži i izmišljotina i sažeo to u dva stiha: “Nekoć bio jedan Ivan, sam se nazvao Sebastijan, crnu jamu pod svakim je kopao, na kraju je sam u nju pao, jao, jao, jao”. “Vi sad zaključite o kome se radi”, kaže Puljiz.
Mesićeva biografija dovršena je i spremna za tiskanje. Puljiz je kontaktirao s nekoliko izdavača, ali još uvijek nije zadovoljan, prvenstveno zato što očekuje da nakladnici samo prenesu njegov rukopis na papir i prodaju knjigu, bez naknadnih intervencija. Dogovori su još u tijeku. Na kraju, Puljiz upozorava da predsjednik Mesić neće od knjige imati nikakve materijalne koristi.

O PREDSJEDNIČKOJ VELIČINI

Stipe zvani Dugi

Mesićev biograf Puljiz tvrdi da Predsjednik države, suprotno usvojenom mišljenju, nije “vicmaher”, ne zna pričati viceve. “On je bolji u doskočicama, nego u pričanju viceva, iako ih voli slušati”, kaže on i iznosi neke zanimljive anegdote iz Mesićeva života.
Tako otkriva da su Mesiću, podrijetlom Ličaninu a rođenjem Slavoncu, najdraži Dalmacija i more. Još od studentskih dana družio se s Dalmatincima, išao s njima na utakmice Hajduka (prestao kad je ponekad poželio navijati i za Dinamo), a jedan mu je postao i vjenčani kum. Kupio je svojedobno i gradilište za vikendicu u Mimicama kod Omiša, ali ga je prodao da bi kupio stan u Ilici, u kojem i sad živi.
Na predizbornom skupu u Splitu 2000. godine probijajući se kroz gužvu, Mesić je uočio majku s malim djetetom. Prišao je malom i pogladio ga po kosi, a ovaj se okrenuo majci i rekao: “Mama, kako je Stipe tako malešan”. Mesić je odmah zbunjenom djetetu objasnio u čemu je problem: “U Dalmaciji je malešno sve što je niže od dva metra”.
Puljiz prepričava i kako su na jednom sastanku Mesić, Ivica Račan i Zlatko Tomčić razmatrali tko je od njih trojice najviši. Preciznim mjerenjem ustanovili su da je Tomčić od svih viši jedan centimetar (1 cm), pa je Mesić odmah predložio da ga zovu - Dugi.
Svoju duhovitost Mesić je koristio i u najtežim situacijama, pa tako Puljiz u knjizi opisuje scenu s jedne dramatične sjednice Predsjedništva SFRJ na kojoj se Borisav Jović u svom izlaganju okomio na Hrvatsku i vrijeđao njezino političko vodstvo. Mesić se na to pravio da drijema, čak je i namjerno zahrkao, što je Jovića doslovno razbjesnilo. Mesić je na to samo hladno primijetio: “Što bih ja da nema malenog Bore”.

NAJDRAMATIČNIJI TRENUTAK: KONVOJ “LIBERTAS” 1991.

Topovi u admiralovoj glavi

Milan Puljiz tvrdi da je najdramatičniji trenutak opisan u Mesićevoj biografiji sudjelovanje u konvoju “Libertas” prema ratnom Dubrovniku 1991. godine. Mesić se tada još kao predsjednik SFRJ na brod ukrcao u mračnom Splitu i tako zabrinuo ostale putnike koji su željeli da u konvoju sudjeluju samo intelektualci, a ne i političari. Pred Dubrovnikom brod su opkolili vojni čamci JNA i tjerali ga u Zeleniku na pregled jer su sumnjali da je brod “pun oružja i ustaša”. Tada je Mesić nazvao admirala Staneta Broveta u Beograd koji mu se čitavo vrijeme obraćao s “gospodine Mesić”. Na to je Mesić izgubio živce i izderao se na Broveta: “Admirale, znate li vi s kim razgovarate? Nisam ja gospodin Mesić, već vaš vrhovni zapovjednik, ponašajte se kako vam je napisano”. Kad mu je Brovet prigovorio da su na brodu topovi, Mesić mu je odvratio: “Topovi su u vašoj glavi! Vrhovni zapovjednik je na civilnom brodu, a vi zapovjedate vojnim brodovima da ga raznesu. Jeste li normalni?”. Brovet je tada zaprijetio inspekcijom broda, a Mesić odvratio da na brod mogu doći samo dva časnika i podnijeti mu prijavak. Od svega toga na kraju nije bilo ništa, a zanimljivo je da su svi akteri zaboravili taj događaj, čak i sam Mesić, no Puljiz je imao sreću da je Nedjeljko Fabrio zabilježio razgovor i sačuvao za biografiju.

NAJSRDAČNIJI POSJET - IMOTSKA KRAJINA

Vrgorac na nogama

Puljiz je u knjizi opisao samo jedno Mesićevo putovanje i tvrdi da je ono bilo apsolutno najemotivnije. Radi se o posjetu Imotskoj krajini, odnosno Zagvozdu i Župi. U Zagvozdu je Mesić trebao posjetiti gradilište tunela prema Baškoj Vodi, a u Župi otvoriti novi vodovod. Međutim, kad su građani Vrgorca čuli da Mesić neće doći k njima, zaprijetili su zatvaranjem vodovoda prema Župi. “I u Vrgorcu je doživio neviđeno iznenađenje, kakvo nikada nije do tada doživio”, kaže Puljiz, inače i sam rodom iz Imotskog. “Dočekao ga je čitav Vrgorac. Kad je prolazio gradom, pred njega je banuo čovjek, raskrilio ruke i rekao Mesiću da pored njegove kuće nije još prošao dragi čovjek koji nije probao njegovo vino. I Mesić je odmah upitao gdje je vino i popio čašicu”.
Vrgorac je bio na nogama, a oduševljeni Mesić je na rastanku domaćinima rekao: “Ako se odlučim opet kandidirati za predsjednika, sigurno ću to učiniti iz ovog kraja”. “Neki dan podsjetio sam ga na to obećanje i najavio je da će sigurno otići u Vrgorac, odakle su mu poručili da su napravili helidrom i doveli jaču rasvjetu”, kaže Puljiz.