strana 1 od 1

DALMACIJA OD PRAPOVIJESTI DO 1918. 2

Jesu li Iliri bili "troma duha"?

Tragove života Ilira otkrivamo u arheološkim nalazima i zapisima antičkih pisaca čije tvrdnje valja uzimati s rezervom. Tako su slabo uvjerljive i očito pisane a antipatijom tvrdnje o tome da su Iliri "veoma jaki i visoki i u boj i pogibelj uvijek spremni, ali troma duha". Ne može se očekivati da visokocivilizirani Grk piše bolje o neugodnim susjedima-barbarima pa su i tvrdnje o "rijetkom" kupanju Ilira zacijelo odnose na njihova ritualna godišnja pranja

piše Bože MIMICA

Zacijelo nikada nećemo doznati odakle su došli Iliri i kako su živjeli na Balkanskom poluotoku i u Panoniji do polovice prvog tisućljeća prije Krista. Neke fenomene daleke ilirske prošlosti čitamo u škrtim pisanim izvorima iz kasnijih vremena te iz arheoloških nalaza. Kako antički pisci najčešće navode podatke o ratovima Ilira s Grcima, Makedoncima i Rimljanima, iz tih se izvora ne može mnogo saznati o ilirskim običajima, vjerovanjima i svakodnevici. Čak i kad im opisuju život, često su to podaci iz druge ruke ili pak znanju o jednom plemenu daju opće ilirsko značenje.

Ilirska mješavina

Znamo da su Iliri živjeli u različitim zemljopisnim i klimatskim sredinama, jedni u primorju i na otocima s blagom mediteranskom klimom, drugi u kontinentalnom području u plodnim nizinama uz velike rijeke, a treći u oštrim i surovim klimatskim uvjetima vrletnih planina današnje Crne Gore, Bosne i Slovenije. Prilagođivanje različitim životnim uvjetima stvorilo je ne samo različite običaje Ilira nego i njihove različite mentalitete.
Iliri stupaju na prapovijesnu scenu kad njihove pojedine etničke skupine dosežu određen stupanj razvitka. Na prostorima današnje Dalmacije tada žive različita ilirska plemena i plemenske zajednice, o čijem razvoju ne znamo mnogo. Problem ilirske etnogeneze vrlo je složen i još uvijek sporan. Po novijim istraživanjima, Ilirima se podrazumijeva mješavina heterogenih, iako srodnih etničkih skupina koje se nisu potpuno stopile.
Danas prevladava mišljenje da su u etnogenetskom pogledu Iliri nastali kao supstrat raznih indoeuropskih i domorodačkih skupina. Njihovo etničko oblikovanje dijeli se u tri razvojne faze: predilirsku, protoilirsku i ilirsku. Neki drže da je etnička osnovica Predilira, Protoilira i Ilira stvorena početkom željeznoga doba (prvo tisućljeće prije Krista) u eri velikih prodora stepskih naroda s istoka na Balkanski poluotok.

Nomadska kretanja

Imena većine ilirskih plemena znamo iz podataka antičkih pisaca i napisa na nadgrobnim spomenicima Ilira iz vremena rimske vladavine, jer svoje pismo nisu imali. No, broj tih plemena teško je utvrditi jer su se neka asimilirala utapanjem manjih etničkih skupina u veće. Stoga se suvremeni autori služe općenitim procjenama: jedni navode oko sedamdeset, a drugi nekoliko desetaka. Lokacije nekih ilirskih plemena precizno su utvrđene, a lociranje drugih još treba utvrditi istraživanjem.
Zacijelo je nomadski život bio glavni uzrok kretanja i seljenja pojedinih plemenskih zajednica s jedne lokacije na drugu. Dosad je utvrđeno da su Iliri nastavali područje od Epira na jugu do Istarskog poluotoka i crta Drava-Dunav-Morava. Na priobalnom prostoru do Neretve i u unutrašnjosti zapadnog dijela Balkana živjela su najznačajnija ilirska plemena Ardijejci, Daorsi i Delmati (mlađa verzija Dalmati), po kojima, zbog dugotrajnih i žestokih borbi protiv Rimljana, Dalmacija dobiva ime. Sjeverno od Krke, uz obalu, nastanjeni su Liburni, koji u prvoj polovici posljednjeg tisućljeća prije Krista dominiraju Jadranom.
Tragove svakodnevnoga života Ilira također otkrivamo u zapisima antičkih pisaca i u arheološkim nalazima. No, kad je o piscima riječ, valja s rezervom prihvaćati njihove tvrdnje jer su nerijetko površne i pristrane. Tako je jedan grčki pisac u 3. stoljeću prije Krista zabilježio da su Iliri bili veoma jaki i visoki i u boj i pogibelj uvijek spremni, ali troma duha. Budući da je visokocivilizirani Grk s antipatijom pisao o neugodnim susjedima, držeći ih barbarima, nijedna mu tvrdnja nije uvjerljiva. Istraživanja ilirskih grobnih ostataka pokazuju da muškarci u prosjeku nisu bili viši od 1,65 m, a žene od 1,53 m.

Narodna medicina

Antički pisci tvrde i to da su Iliri bili vrlo prljavi i da se peru samo tri puta u životu: pri rođenju, ženidbi i smrti. Prema grčkom geografu i povjesničaru Strabonu (1. stoljeće prije Krista) stanuju u zemunicama, iskopanim pod gnojnicama. Teško je reći koliko u njegovu iskazu ima pretjerivanja, a tvrdnje o kupanju zacijelo se odnose na ritualna pranja kakvih je tada bilo i u drugih naroda. Nemamo podataka ni o opasnim bolestima do dolaska Rimljana, koji više puta spominju kugu i druge teške epidemije. Vjerojatno je smrtnost djece bila velika, što potvrđuju dječje nekropole. Prema nadgrobnicama da se zaključiti da su muškarci prosječno živjeli 39, a žene 36 godina.
Ilirska narodna medicina bila je vrlo razvijena, a zasniva se na ljekovitim travama. Neki ilirski lijekovi popularni su u cijelom Rimskom Carstvu, osobito perunika (Iris Illyrica), što zacjeljuje čireve, uspavljuje ljude, liječi glavobolju i druge bolesti. Kad ljekovito bilje ne pomaže, bolesnici se obraćaju magijskoj medicini i domaćim vračevima. Procvat magijske medicine tumači se praznovjerjem, razvijenim kod Ilira ali i drugih naroda.
Osim praznovjerja u raznim oblicima (npr. vjerovanja da zli ljudi mogu ubijati pogledom) Iliri imaju i ružan običaj, karakterističan za primitivne narode na niskom stupnju: ubijali su ritualno neprijatelje, katkad i suplemenike te jeli njihovo meso i pili im krv. Taj kanibalizam potječe iz prapovijesnoga doba i povezan je s religiozno-magijskim vjerovanjima da će jedući meso i pijući krv neprijatelja steći njihovu snagu i sposobnosti. Neki su, kao Autorijati, i ubijali svoje ranjenike da ne padnu u neprijateljsko zarobljeništvo.
(nastavlja se)

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.