Mali oglasnik Portal SD Trafika Marketing Otvoreno more Izdanja
[Povratak na naslovnu stranu]
nedjelja, 21.3.2004.
  novosti
teme dana
ekonomija
sport
kultura
mozaik
crna kronika
  split
županija
zadar
šibenik
dubrovnik
bih
  forum
svijet
feljton
osmrtnice
zadnje vijesti
  impresum
kretanje brodova
  kontakt
linkovi
arhiv
e-mail adresar



 
strana 1 od 3

MIT O TEMPLARIMA PONOVNO SE VRAĆA U MODU

Čuvari  nebeskih vrata

Piše Jakov KOSANOVIĆ

Viteški red templara, osnovan u Svetoj zemlji 1119. godine i rasformiran 1307., kad ga je francuski kralj Filip IV. Lijepi raspustio pod optužbom hereze, danas se eksploatira kao bajka po kojoj su templari poznavali strašnu tajnu, prenošenu s koljena na koljeno pri samrtnom uzglavlju koja sadrži ključ svih tajni univerzuma, pa tako i konačnu istinu o kršćanskoj religiji, štoviše templari su poznavali određena zemaljska mjesta na kojima je bilo moguće uznesenje u Kraljevstvo nebesko bez gubitka tjelesnog postojanja. Definitivno, vrata neba
Ukoliko ste mislili kako je s Povratkom kralja u serijalu Gospodara prstenova zatvoren prsten fikcije i mitologije plašta i mača, prevarili ste se. Žanr je sve samo ne iscrpljen, uostalom, a gdje su još sve one tajne vitezova okruglog stola, templara i misterija Svetoga Graala, da se zadržimo samo na najposjećenijem?
Roman Dana Browna, The Da Vinci Code, preveden u nas kao Da Vincijev kod još uvijek je na vrhu bestselerskih top-lista, premda je riječ o onoj vrsti pseudopovijesnog materijala koji legende promiče kao dokumentarno utvrdive istine. U međuvremenu je objavljena i opsežna kritika Brownove knjige, Breaking the Da Vinci Code, teologa Darrella Bocka, ali i tomovi koje možemo nazvati Brownovim konkurentima, kao što je onaj Španjolca Javiera Sierre, Vrata templara, također na bestselerskom putu.
Posrijedi je literatura uobičajenih sastojaka, koju je Umberto Eco naširoko ismijao u svojem Foucaultovom njihalu. Sve se vrti oko viteškog reda templara, osnovanoga u Svetoj zemlji 1119. godine i rasformiranoga 1307., kad ga je francuski kralj Filip IV. Lijepi raspustio pod optužbom hereze, a zapravo uznemiren vojnom i ekonomskom snagom ovoga viteškog tijela. I u Sierre se eksploatira bajka po kojoj su templari poznavali strašnu tajnu, prenošenu s koljena na koljeno pri samrtnom uzglavlju i tako sve do naših dana; tajnu koja sadrži ključ svih tajni univerzuma, pa tako i konačnu istinu o kršćanskoj religiji. Dan Brown se drži priče o Kristu koji ne umire na križu niti uskrisuje, nego se ženi Magdalenom, te umire prirodnom i vedrom smrću na osamljenom mjestu.

Templarski Stargate

Ovakav tip priče poznaju i svi oni koji su gledali film Martina Scorseseja, Posljednje Kristovo iskušenje, nadahnut romanom Nikosa Kazantzakisa. Sierra otprilike reciklira ovo ezoterično pakovanje: “templari su poznavali određena zemaljska mjesta na kojima je bilo moguće uznesenje u Kraljevstvo nebesko bez gubitka tjelesnog postojanja. Definitivno, vrata neba”. Otprilike kao u filmu Zvjezdana vrata, Rolanda Emmericha, doduše, s jednom bitnom razlikom, Stargate je bio relativno zabavan film znanstvene fantastike i bez drugih ambicija. Javier Sierra, međutim, još je jedan pisac fikcije koji tvrdi kako je inspiriran povijesnom zbiljom i znanstvenom istinom.
Stoga na kraju knjige smješta bibliografski izdatak po kojemu bismo trebali zaključiti kako zna sve o templarima, pa je između ostalih naslova smještena čak i Biblija kao djelo grupe autora. Čini se, međutim, kako Sierra ne zna o čemu govori jer u njegovoj bibliografiji manjkaju temeljna djela na temu. Važne knjige o mitu jeruzalemskih vitezova kao što su Templari, Petera Partnera ili Život i smrt templarskog reda, Alaina Demurgera. Umjesto toga, Sierrina bibliografija obiluje šarenim naslovima autora kao što je Graham Hancock, u kojima ima svega: drevnih rukopisa Mrtvog mora i piramida, malo Svetog Graala, a onda i malo Marsovaca, ukratko nemogući pastiš koji se raspačava kao skrivena istina.
Sir Ridley Scott kao Saddamov sljednik
Treba se pomiriti, mit templara je besmrtan i danas više nego ikad u modi. Konačno, temu upravo režira čak i jedan Ridley Scott. Snima je negdje u okolici Maroka, pod radnim naslovom Kingdom of Heaven (Rajsko kraljevstvo), u kojem prepričava poraz koji je arapski sultan Saladin nanijeo križarima, 1187. godine, pokrenuvši Treću križarsku vojnu. Kao što je to moderno u posljednje vrijeme, cijela je stvar već digla prašinu, premda još nitko nije vidio ni kadra filma. Svejedno, ima i onih koji je vide kao huškanje na islamski integralizam.
Tako, sir Ridley Scott nije više od Bin Ladenova pobočnika samo zato jer se drznuo snimati film o onom dijelu križarskog djelovanja koji se tiče paljevine i klanja. Štoviše, neki ga i izravno etiketiraju sljedbenikom Saddama Husseina, aludirajući na činjenicu da je bivši irački diktator poznat kao veliki Saladinov štovatelj. Zvuči šaljivo, ali malo što nas danas može istinski iznenaditi.
Povijest je, međutim, teško prekrajati. Prema ovoj, Saladin je zabilježen kao veliki arapski suveren, koji je ujedinio Egipat, veći dio Sirije, Hedžas i gornju Mezopotamiju, osnovavši dinastiju Ejubida. Pored činjenice da je bio veliki taktičar i nenadmašivi vođa, povijest ga pamti kao velikodušnog i plemenitog vladara. Što se, pak, tiče plemenitosti i velikodušja križara, povijest ima dvojbi, ali sasvim je jasno kako mačeve nisu koristili samo za ukras. Prema sjećanjima pape Inocenta II., točnije prema papinskoj buli iz 1139. godine, kojom pospješuje status templara kao religiozni red, križari “koji imaju ruke krvave od nevjerničke krvi, posvećuju ih Bogu”.

Posljednja bitka

S druge strane, smiješno je oslikavati križare kao krvoloke. Jedan muslimanski kroničar, emir Osama ibn Munkidh, pripovijeda iz XII. stoljeća kako uvijek kad odlazi u Jeruzalem običava posjetiti svoje prijatelje templare. Štoviše, ovi su ga, čini se, jednom prilikom i spasili od nekog kršćanskog fanatika koji mu je htio zabraniti molitvu Allahu, te su mu se čak i ispričali za grubost potonjeg.
Zapravo, templari su najgore dane doživjeli od katolika. U postupku koji je uslijedio po uhićenju francuskih templara, u zoru 13. listopada 1307., vitezovi su optuženi za svakakve opačine: za herezu, sodomiju, pa čak i za obožavanje paganskih bogova i vragova. Detalji ovog pravnog postupka opisani su u tek objavljenoj knjizi Barbare Frale, L’ultima battaglia dei templari (Posljednja bitka templara). Čini se kako je unatoč prividu posrijedi bio politički proces: pravi je problem bio to što je ovaj drevni red svećenika-vojnika, okupljen oko zavjeta siromaštvu, u dva stoljeća postao tako ekonomski i politički jak, da su im na tome zavidjeli i papinstva i kraljevstva. Jednostavno, imali su previše zemlje, previše utvrda i previše vitezova.
Tako, neki su templari skončali na lomači, a drugi u anonimiji progonstva. Otad, svako toliko o njima ispliva neka nova legenda, svakako nešto što će u svom narativnom varijetetu sadržavati tajnu Svetog Graala, pehara u kojem je prema predaji sakupljena Isusova krv. Mit o templarima završio je čak i u rukama famoznog sotonista dvadesetog stoljeća, Alistaira Crowleyja, koji se samoproglašavao učiteljem jednog templarskog reda. Međutim, kad se sve zbroji i oduzme, ovaj i nije najgore što je zadesilo srednjovjekovne božjake s mačem i biblijom.

 
Još u rubrici:
 


NOVAC, KAKO SE UOBIČAJENO MISLI, NIJE NAJSNAŽNIJA LJUDSKA MOTIVACIJA
Sve što nam treba je status


JOŠ U PRILOGU SVIJET

 


Prilozi:
 


Reflektor - četvrtak



Burza - petak



Spektar - subota



Nedjeljna - nedjelja



Pomet - nedjelja

 

 

 

 

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.

 

 
 
print verzijapošalji e-mailomidi na naslovnicuidi na naslovnicu 1/3