strana 1 od 1

TURIČINIM TRAGOM - IZ DUBROVAČKIH POKLADNIH OBIČAJA (4)

Moreška, izvorište hrvatske drame

Poznat svim sredozemnim narodima i većini europskih naroda, oružni ples moreška zapravo je plesno-dramski oblik, vojna vježba na razmeđu obreda, plesa i kazališta. Dramska radnja svodi se često na oslobađanje zarobljene djevojke, novija istraživanja donose nadogradnju tog motiva u niz dramskih tekstova starije hrvatske književnosti, a Lucićeva "Robinja" samo je jedna u nizu hrvatskih dramskih robinja

piše Ivan LOZICA

Stari oružni ples moreška, poznat svim sredozemnim narodima i većini europskih naroda, zapravo je plesno-dramski oblik, vojna vježba na razmeđu obreda, plesa i kazališta, između učene i narodne kulture. Dramska radnja u moreškama svodi se često na oslobađanje zarobljene djevojke, a novija istraživanja donose nadogradnju tog motiva u niz dramskih i monodramskih tekstova starije hrvatske književnosti. Lucićeva Robinja samo je jedna u nizu hrvatskih dramskih robinja. Može se reći da je moreška izvorište hrvatske drame, a igrala se i kao dio Držićeve Tirene i Palmotićeva djela Ipsipile, ostavivši traga i u djelima Gleđevića i Kanavelića.
Na Mediteranu je postojala tradicija plesova s mačevima još od starogrčkih oružnih plesova (pirika). U kumpanijama i drugim lančanim plesovima postoje stariji obredni elementi koji su naknadno mogli primiti razne utjecaje. Nas ne zanimaju razlike moreške i lančanoga plesa ni razvitak drame iz moreške: zanimaju nas likovi koji su mogli pratiti ples s mačevima.

Mitološke igre

Dostupni izvori ne spominju izravno sudjelovanje Turice, Čoroja i Vile u vojničkoj smotri, već samo pred manevar. Ako su maškarana trojica i bila dio oružnoga plesa, moglo je to biti početkom 15. stoljeća, kako navodi Rešetar, kad Malo vijeće odlučuje o nagradi igračima Turice, ili ranije. Pretpostavimo da tri maškare u ophodu gradom nekad nisu plesale same, već u pratnji plesača s mačevima.
Vratimo li se vijesti o zasebnim mitološkim igrama pod nazivima Bacco, Sileno, Diana i Marte (Demović) u svjetlu izložene hipoteze, vidjet ćemo da je to sasvim moguće. Europski balet nastao je iz dvorskih zabava u kojima je moreška imala posebno mjesto. U 15. stoljeću u Francuskoj entrée de morisque i ballett gotovo su sinonimi. I u talijanskom baletu javlja se borba s Maurima, a česti su likovi mačevalaca sa zvonima na kostimima.
To što je na svečanosti sv. Vlaha uz nastup Turice bilo i suptilnih koreografija, poput plesova Trznice ili Pečarice, koje spominje i M. Bošković-Stulli, upućuje i na mogućnost naknadne obrade četiri maskirana lika kao folklornih motiva u sklopu elitne kulture. Interpretatio romana, uporaba antičkih ekvivalenata za Čoroja, Vilu, Turicu i Bembelja, uklapa se u opće tendencije razvitka europskog baleta.

Od Rumunjske do Španjolske

Iscrpnije folklorističko (etnokoreološko) istraživanje arhivskih izvora moglo bi dopuniti spoznaje o ulozi narodnih tradicija u kulturi Dubrovačke Republike. Sve je to potvrda moje često ponavljane teze o bliskosti i prožimanju kultura vlastele i puka, posebno u otvorenome mediteranskom obzorju starog Dubrovnika ili manjih zajednica (poput hvarske) na hrvatskoj obali Jadrana.
Nastojeći utvrditi slijed rasprostiranja moreške, Curt Sachs pozitivistički primjenjuje statističku metodu usporedbe varijanata po međusobnoj sličnosti. Rezultat je začudan: mimo očekivanja, put počinje u Rumunjskoj, nastavlja se u Engleskoj, vraća se na Mallorku, a tek zatim završava u Španjolskoj. Nećemo osporavati ili provjeravati Sachsove rezultate, ovdje nećemo govoriti o migraciji moreške, a skicirana ruta neka dade mašti krila i vjetar u krmu imaginarnom dubrovačkom galijunu koji inkargan moreškom ponosno jedri na zapad, noseći usput i podatke o obalama Ilirije - oni će kasnije zatrebati Shakespeareu.
Krenemo li Sachsovim pomorskim putem u potragu za maskiranim likom konja, doći ćemo do zanimljivih spoznaja. Ukratko izložimo Sachsove opise plesova i njegove interpretacije:
Na Duhove, ali i za drugih običaja, u Rumunjskoj i Bugarskoj imamo obredne plesove koje izvodi neparan broj muškaraca vezanih nekim oblikom bratstva. Jedan od njih vodi ples, drugi je luda sa sabljom ili bičem u ruci, maskiran je i ponekad nosi falus praveći nepristojne kretnje. Treći nosi konjsku glavu na štapu. Svi imaju zvonca na nogama. Neki, Arapi, ocrnjenih su lica. Ponekad se neki od mladića prerušavaju u žene, prekrivaju lica velom i govore u falsetu. Ples se izvodi snažnim pokretima i skokovima u krugu oko lude. U pravilu je, čini se, s tim plesom povezana mačevalačka igra u kojoj su nekad upotrebljavani pravi mačevi, a danas samo drvene sablje. Kad se dvije takve skupine sretnu, nastaje krvavi obračun. Pogine li netko u borbi, pokopaju ga na tome mjestu bez svećenika, a ubojica odlazi nekažnjen.

"Kalušari" i magija

Po Sachsu, joc de calusari je ples nedvojbeno vezan uz obrambenu magiju i magiju plodnosti. Tome u prilog idu godišnje svečanosti kao posebne prigode izvođenja plesa, lik lude, falus, bič, konjska glava kao demon plodnosti, skokovi, zvona, prerušavanje u žensko i igra mačevima - sve su to dobro poznati motivi obrane i plodnosti, a takvoj interpretaciji u prilog idu i podaci o dovođenju bolesnika da promatraju ples i o majkama koje su polagale novorođenčad u naručaj plesača.
O starosti plesa ne odlučuje toliko ozbiljnost borbe, koliko negiranje kršćanstva (isključivanjem svećenika s ukopa) i negiranje državne vlasti (oslobađanjem ubojice). Važan detalj koji upućuje na kult jest uništavanje i pokapanje rekvizita lude poslije plesa, a o maskulinoj kulturi govori i ekskluzivno muško sudjelovanje te neparni broj plesača.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.