strana 1 od 1

TURIČINIM TRAGOM - IZ DUBROVAČKIH POKLADNIH OBIČAJA (2)

Pojavnost nestalne vrste

Prve vijesti o maskiranju u tura potječu iz 12. stoljeća iz Rusije, a u 17. stoljeću vijesti govore o kućnim i seoskim običajima s maskiranjem u konje i ture, o repatim maškarama i opscenim pokazivanjem spolovila, o ophodima uz glazbu i buku u koje se ljudi uključuju i tako gube dušu... U Poljskoj je tur i danas glavna životinjska maska, a ima je i drugdje. Appendini je dubrovačku Turicu vidio još na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće

piše Ivan LOZICA

Prve vijesti o maskiranju u tura potječu iz Rusije. Novgorodski biskup Ilja-Joan 1166. naređuje svećenicima da brane vjernicima sudjelovanje u ophodima s turom, kolednim ophodima i nedopuštenim bojnim igrama. Žalba nižegorodskih svećenika patrijarhu Josifu iz 1636. sadrži podatke o kućnim i seoskim običajima u razdoblju od Božića do Bogojavljenja, s maskiranjem u konje i ture, o dlakavim i životinjskim krabuljama, repatim maškarama i opscenim pokazivanjem spolovila, o ophodima uz glazbu i buku u koje se ljudi uključuju i tako gube dušu, čak darujući te vražje likove.
Kuret ističe da je u Poljskoj tur (poljski: turon) i danas glavna životinjska maska. Ima je i u Slovačkoj, Ukrajini, čak i u Moldaviji. Početkom 18. stoljeća neki Demetrius Cantemir opisuje maskirani lik zvan turca: čovjek stavi na glavu jelenju lubanju s velikim rogovima, a lice skrije do zemlje dugim platnenim vrpcama. Po Kuretu, riječ je o kontaminaciji jelena i tura, lik jelena preuzeo je turovo ime. To bi moglo pojasniti i dubrovački slučaj Turičine konjske glave s pomičnom donjom čeljusti.

Čoroje, Vila i Turica

Appendini je dubrovačku Turicu još vidio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. I Vuk Stefanović Karadžić 1819. u svojem rječniku opisuje Turicu - po svoj prilici i na temelju Appendinijeve ilustracije i opisa, jer tvrdi da Turica ima ptičje noge. Inače, mala je vjerojatnost da bi brza i pokretljiva pokladna maškara imala takve noge. Sigurno se tu radi o maštovitom retušu, o slikarskoj slobodi interpretacije poganskih bogova koje je svećenik Appendini prepoznao u Čoroju, Vili i Turici i kojima (u romanizirajućoj klasicističkoj maniri pripadnika učene kulture citirajući Herodota) nalazi tračke ekvivalente: Liber, Diana i Mars. Na iste kokošje noge slikar osuđuje i Čoroja, ali se ipak smilovao Vili i Bembelju, posadivši ih na bosa ljudska stopala.
Karadžić 1807. u Požarevcu na dvoru kneza Miloša Obrenovića vidi o Pokladama maskirani lik sličan Turici - momak se obukao tako da mu se ništa ljudsko ne vidi, a gore je klocao klocalicom plašeći žene i djecu. Požarevačka je klocalica u literaturi nekako prirasla uz dubrovačku Turicu što i nije čudno s obzirom na Vukov autoritet.
Dva najvažnija tiskana izvora o tom maskiranju, Appendinijev i Karadžićev, vremenski su bliska. Na prvi pogled lako je spojiti dvije vijesti i donijeti sud o bliskome srodstvu ili čak uzročno-posljedičnoj vezi klocalice i Turice. Poučeni povijesnim iskustvom svojatanja Dubrovnika kao srpske Atine, moramo biti oprezni i dati Turici Turičino, a klocalici klocaličino. Istine radi, naglasimo da drevni Turičini tragovi ne vode samo na Istok.

Turica pleše

Sa zapada Europe već od kraja 4. stoljeća sačuvane su zabrane maskiranja u životinje, posebno u jelena, košutu i junicu (vitula). Čini se da su te predstave bile opscene, povezane s magijom poticanja plodnosti, jer sv. Augustin traži u spisu Sermo de tempore strogu kaznu za počinitelje besramnosti s košutom: ...illam sordidissimam turpitudinem de hinnicula...
Ne zna se što su sve radile tri dubrovačke maske, ali se zna da su se pojavljivale po javnoj naredbi u doba poklada i u nekim drugim danima narodnih svečanosti, da su uz pratnju svirale i bubnja plesale neki seljački ples i jako nasmijavale gledatelje. Obilazile su cijeli grad, da bi se tri sata prije noći na trgu pred kneževim dvorom splele u divljem plesu, nakon kojega je počinjala velika smotra.
Rešetar drži da je Turica nazočne valjada zabavljala svakojakim više ili manje duhovitim, tj. paprenim šalama. Neke ozbiljnije opscenosti možda i nije moglo biti na samoj proslavi sveca zaštitnika, jer izgleda da su naše tri maškare već prvoga dana pokladnog pojavljivanja prolazile i kroz crkvu, a po pisanim izvorima vidimo da je vlast dopuštala, naručivala i nagrađivala njihov nastup. Taj blagonakloni odnos kneza i vlastele spram tri maškare otvara pitanje o njihovoj staleškoj pripadnosti.

Iz dvorskih zabava

Muzikolog Miho Demović o odnosu vlasti i karnevala u starom Dubrovniku piše i ovo: I sama se vlada brinula da pokladne priredbe budu na umjetničkoj visini pa je čak obvezala pojedine bratovštine da izvedu pojedine plesove ili igre, kako to izlazi na temelju dvorskog ceremonijala. Osobito su bile cijenjene izvedbe mitoloških igara, koje su u arhivskoj građi zapamćene pod talijanskim nazivom Bacco, Sileno, Diana, Marte, ali se susreću i hrvatski nazivi Turica, Bembelj, Čoroje, i Vila. Glazbena pratnja tih igara izgubila se, ali su sačuvani kostimi kako ih je nacrtao dubrovački tiskar 19. stoljeća Frana Martecchini. Izvedbi tih igara osim kneza i vijećnika prisustvovao je i nadbiskup.
Slijedimo li Demovića, bile bi to nekakve dvorske zabave, četiri odvojene koreografirane predstave koje po svemu pripadaju učenoj kulturi. No, vidjeli smo da se akvareli u albumu obitelji Martecchini podudaraju s Martinijevim gravirama kod Appendinija, a već navedeni opisi djelovanja triju maškara predstavljaju ih kao likove koji nastupaju zajedno u istoj pokladnoj skupini. To upućuje na pučku tradiciju, a ne na dvorski balet. Složio bih se, dakle, s Rešetarom: u igri s Turicom bilo je više igrača, a na temelju navedenog možemo mirno (bar za kasno 18. stoljeće) među njima pretpostaviti sudjelovanje Čoroja i Vile.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.