JAKOV KOSANOVIĆ
S 54. MEĐUNARODNOG FILMSKOG FESTIVALA U BERLINU
Prekrasna zemlja po ukusu publike
Odiseju mladog Vijetnamca koji putuje u Texas u potrazi za ocem, bivšim američkim
vojnikom, snimio je Norvežanin (?!), a radi se o istinski kvalitetnom filmu, a u
konkurenciji četvrtog dana festivala prikazan je i film "Čudovište", istinita
priča o pogubljenoj prostitutki s Floride koja je ubila sedam mušterija
Festival Berlinale je zahvalno hodočašće: četvrtog dana gledali smo dva filma u
konkurenciji (Beautiful Country i Monster), dva u Panorami (Beautiful Boxer, End of The
Century – The Story of The Ramones) i jedan film u programu Foruma (B-Happy), ali se ne
sjećamo da smo vidjeli nešto što nije za preporuku. Štoviše, Beautiful Country, norveškog
redatelja Hansa Pettera Molanda, dobar je filmski početak novog dana. Pretprodukcijske činjenice
filma donekle čude - odiseju mladog Vijetnamca na putu za Texas u potrazi za ocem, bivšim
američkim vojnikom, nekako ne biste pripisali Norvežaninu, zar ne? Ipak, ukoliko u svemu
tome udjela ima Terrence Malick (Pustara, Božanstveni dani, Tanka crvena linija) stvari
naglo postaju uvjerljivije. Čini se da je upravo enfant terrible američkoga filma
izvadio scenarij Prekrasne zemlje iz ladice i dodijelio ga mladom norveškom redatelju.
Projekt nije koštao više od 5 milijuna dolara, a sigurno će vratiti višestruko. Molandov film je istinski kvalitetan; raskadriran, uživljen i
dirljiv. Zapravo, najviše primjedbi imamo na sam scenarij, na ucijepljenost motiva
zapadnog dramaturškog kruga, ali Molandu treba odati priznanje iz više razloga: iz
svojih glumaca izvukao je puno, tim više što je protagonist (Damien Nguyen) debitant, a
njegovi koprotagonisti melting pot iskusnih imena, kao što su kineska glumica Bai Ling,
Amerikanac Nick Nolte i Britanac Tim Roth. Konačno, Molandov instinkt u pristupu stranoj
kulturi je dobar, budući da je uspio sažeti ono što je u njoj univerzalno i ljudsko,
dakle više nego vjerodostojno i za publiku.
Drugi natjecateljski film je Monster (Čudovište), američke debitantice Patty Jenkins.
Dosad su svi ponešto čuli o ovom filmu: riječ je o kronici zbivanja koji su se doista
dogodili u Floridi u godinu dana od 1989. do 1990., kad je Aileen Wournos završila u
analima američke kriminalistike kao prostitutka koja je ubila sedam klijenata. Nakon 12
godina provedenih u ćeliji smrti, Wournosova je pogubljena u listopadu 2002. Charlize
Theron je za ulogu Wournosove dobila Zlatni globus, te je nominirana za Oscara. Theronova,
visoka plavokosa ljepotica, doista je prošla kroz preobrazbu denirovskih razmjera i o
tome je nekoliko riječi rekla na press-konferenciji: "Osim što sam digla tjelesnu
masu za desetak kila, težinu tijela premjestila sam na koljena, budući da je Wournos
bila niža i nabijenija osoba od mene. Gledajući snimke Wournosove zaključila sam da je
njezin emotivni intenzitet u očima i ustima, tako da je i to uzelo neko vrijeme kako bi
postalo mojom facijalnom maskom". Treba priznati, uspjelo joj je u cijelosti i
vjerujemo kako joj ni Oscar neće izmaknuti, poznavajući Akademijin ukus za psihofizičko
"drugo i drukčije". Jenkinsova je stoga samouvjerena: njezin postupak priziva
donekle onaj koji smo upoznali gledajući Malu Odessu, Jamesa Graya, premda nije posrijedi
podjednako dobar film. Naime, i ovdje imamo onu specifičnu ravnotežu između elemenata
osobne drame i kriminalističkog filma, koja opet naginje klasičnoj tragediji predodređene
sudbine, samo što je za razliku od Male Odesse ipak nešto preglumljeniji.
Beautiful Boxer i End of Century tipični su predstavnici svojih programa: prvi,
debitantska priča Ekachai Uekronghtama o najuspješnijem borcu tajlandskog boksa, koji se
time bavi samo kako bi prikupio novac za promjenu spola, među transvestitima,
transseksualcima, delinkventima i aktivistima Panorame pliva poput ribe u vodi, a isto se
može reći i za The End Of The Century – The Story Of The Ramones. Polovicom
devedesetih Michael Gramaglia i Jim Fields odlučili su snimiti film o pionirima newyorškog
punk rocka, skupini Ramones. Rezultat je 97-minutni film koji pokriva cjelokupnu karijeru
četvorke iz Queensa, od nastanka polovicom sedamdesetih do zadnje zajedničke turneje
1995. End Of The Century je ispovijed u prvom licu, povijest unutarnjih sukoba u bandu,
problema s drogom, malih trijumfa i velikih poraza, te činjenice da popularnost skupine
nikad nije naišla na podjednaku prodaju ploča. The Ramones su možda jedina svjetska
skupina koja je punila dvorane, ali od toga nije uzela novac. Čudno, potpisnik ovih
redaka zna mnogo ljudi koji imaju njihove ploče, a bogme i četvoricu njih koji ih
sviraju barem dvadeset godina.