strana 1 od 3

SLUČAJ KAŠTELANSKOG UGOSTITELJA IVANA VUKOJEVIĆA
KAO PARADIGMA JEDNE SASVIM SPECIFIČNE PRAKSE

Platforma nelegalna - koncesija uredna

Ugostitelj Ivan Vukojević nakanio je u Kaštel Starom postaviti platformu za štekat, ishodivši za nju suglasnost Grada Kaštela i dobivši koncesiju od Županije, da bi se zatim pred njim ispriječila zabrana Konzervatorskog zavoda izdana prije pokušaja dobivanja spomenute suglasnosti i koncesije

KAŠTELA - Kad se nađu pred zidom, ili osjete da ih netko vrti ukrug bez kraja, ljudi se znaju obratiti novinama kao zadnjoj slamki spasa. Učinio je tako i Ivan Vukojević, iskusni i poznati ugostitelj iz Kaštel Staroga, vlasnik restorana "Labinezza".
— Još godine 1996. podnio sam zahtjev za postavljanje montažno-demontažne plutajuće platforme na moru uz rivu u Kaštel Starome. Tek pet godina poslije, u svibnju 2001., dobio sam suglasnost Poglavarstva grada Kaštela, pa se s njome i potpunom projektnom dokumentacijom obratio Splitsko-dalmatinskoj županiji, tražeći koncesiju na pomorsko dobro. Tamo su mi kazali da se koncesija može dodijeliti samo na temelju provedenog natječaja, koji su zatim i proveli, koristeći bez ikakve naknade moju geodetsku dokumentaciju. Nakon isteka natječaja, na koji se nije javio nitko osim moje tvrtke, u kolovozu 2002., Županija mi je dodijelila "pravo postavljanja i korištenja plutajuće platforme kao štekata", i to od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2008. Pitao sam tada zašto mi je dana koncesija samo za plutajuću platformu kad je natječaj bio raspisan za montažnu plutajuću platformu, a odgovoreno mi je da je riječ o nebitnom detalju koji ne zahtijeva nikakvu izmjenu predloženog projekta. Provjerio sam to u Pomorskom zakoniku gdje, doista, u članku petom, stavak osmi, piše da je "plutajući objekt naprava na vodi stalno privezana, usidrena ili položena na dno, koja nije osposobljena za plovidbu". Laknulo mi je, jer moja platforma, prema projektu, treba stajati na betonskim stupovima položenima na dno. Ne ukopanima ili betoniranima, nego baš položenima.
Dobivši koncesiju, Vukojević se baca na posao. Naručuje stolove i stolice, pa salonitne cijevi od kojih će, ispunjavanjem, napraviti betonske pilone, pa čeličnu konstrukciju i daske za samu platformu, javlja mu se i poznati sponzor koji besplatno nudi reklamnu tendu, vrijednu inače desetke tisuća kuna... Ljeto 2003. trebalo je za Vukojevića i njegovu "Labinezzu" biti sezona velikog uzleta. Ali...

Prekinuti radovi

U rano popodne 18. travnja 2003. radnici i ronioci započeli su s postavljanjem salonitno-betonskih stupova u more ispred rive. Nisu se pošteno ni umorili, a radove je prekinula policija, predvođena komunalnim redarom Igorom Maršićem i Ivanom Čagljem, članom kaštelanskoga Gradskog poglavarstva.
— Bez ikakvog naloga, dužnosnik i namještenik istoga poglavarstva koje je dalo suglasnost za platformu prekidaju mi radove! — kazuje Vukojević. — I još tvrde da nemam potrebnu dokumentaciju! Koju još dokumentaciju, pobogu, uz njihovu suglasnost i ugovor o koncesiji sa Županijom?!
Gradsko poglavarstvo odmah obavještava Lučku kapetaniju i splitski Konzervatorski odjel Ministarstva kulture, čiji stručnjaci izlaze na teren. I dok pomorski inspektor u službenom zapisniku navodi kako "nema nedostataka za poduzimanje mjera iz nadležnosti ove inspekcije", konzervatori najbrže što mogu izdaju rješenje kojim se "privremeno obustavljaju svi radovi (...) na izgradnji platforme u moru na ostacima kaštela Andreis, preventivno zaštićenom kulturnom dobru (...) od 23. travnja 2003. godine, a u okviru zaštićene urbane cjeline Kaštel Staroga".
— Pogledajte, napisali su to rješenje 29. travnja i u njemu se pozivaju na kulturno dobro proglašeno 23. travnja, pet dana nakon što sam počeo radove. Dakle, 18. travnja 2003. to službeno nije bilo nikakvo kulturno dobro! — žali se novinaru Ivan Vukojević, a žalio se i Ministarstvu kulture. Žalba mu je (ova druga) odbijena. Onda je ponudio da će sam financirati arheološko istraživanje podmorja nad kojim je dobio koncesiju, a i napraviti, priseže, dio platforme od pleksiglasa, tako da gosti mogu žvačući odozgo gledati temelje nekadašnjega kaštela... Nitko mu na tu ponudu ne odgovara. Stupove za svoju nesuđenu platformu spušta u more, nabacuje ih jedan na drugoga, tako da za oseke vire pred rivom kao nakošeni betonski batrljci s kukama. Nema, veli, kamo drugdje s njima, grad je nadležan samo do ruba rive, a pomorski inspektor nema ništa protiv... Koncesija teče, ali Vukojević uspijeva ishoditi odgodu plaćanja. Plaća, međutim, skladište u kojemu mu stoje stolovi i stolice. Na kraju odlučuje podnijeti kaznenu prijavu protiv Ivana Čaglja, kaštelanskog načelnika Ante Sanadera i komunalnog redara te dvojice policajaca, a pokreće i upravni spor protiv Konzervatorskog odjela. I — obraća se novinama.

To je uvijek tako

Novinar se, premda mu ovakva problematika nije baš u malom prstu, zaintrigira činjenicom da se kojekakvi papiri izdaju leva-leva, a da ih se zatim sami izdavatelji malo drže, malo ne, uglavnom na štetu onih koji žele obaviti sve po zakonu. I krene nazivati. I čuje da pomorski inspektor doista i dalje, bez obzira na one uistinu nagrđujuće batrljke, ne prepoznaje nikakve uhvatljive povrede pomorskog zakonika ni ugrozu pomorskog dobra. Onda novinar zove dalje, pa od mr. Joška Belamarića, ravnatelja Konzervatorkog odjela, čuje:
— To vam je uvijek tako. Svi daju suglasnosti, dozvole i koncesije bez konzultacija s nama. I onda mi ispadamo najveći negativci, samo zato što temeljitije od drugih radimo svoj posao. Što se ovog slučaja tiče, najbolje je da porazgovarate s kolegom Androm Krstulovićem, on je u to izravnije upućen od mene.
U međuvremenu novinar bez poteškoća organizira trojni sastanak u kaštelanskom poglavarstvu, gdje mu Ivan Čagalj, nadležni za graditeljstvo, sjedeći tik do imenjaka Vukojevića, otkriva dotad nepoznate detalje:
— Suglasnost Grada Kaštela dana je za plutajući objekt, privezan uz obalu, dimenzija 14 x 8 metara. Ne znam na koji je način u postupku dobivanja koncesije taj objekt iz prvobitnog projekta naprasno dobio deset betonskih nogu i narastao do punih dimenzija koncesije, dakle na 20 x 10 metara, 88 kvadrata više od onoga s čime smo bili suglasni.
Zanimljivo, odgovor na to pitanje nije imao ni g. Vukojević. Barem ne za novine.
— Ta je koncesija bila nekoliko puta na dnevnom redu Županijske skupštine — prisjeća se predlanjskih zasjedanja Stjepan Lozo, županijski vijećnik i ravnatelj Pomorskog muzeja.
— Vodili smo tešku borbu, ali na kraju je g. Vukojević ipak uspio pridobiti većinu HDZ-ovih vijećnika na svoju stranu. Uspije li doista podići tu platformu, dobit ćemo opasan presedan, na koji će se odmah pozvati i drugi kaštelanski ugostitelji.
Odbijenica iz 1996.
Konzervator Andro Krstulović na sastanak je došao oboružan opsežnom dokumentacijom cijelog slučaja: — Gospodin Vukojević pokušao je iskoristiti svojevrsni legislativni prazni hod u pojedinačnoj preregistraciji kulturnih dobara, odnosno činjenicu da ostaci kaštela Andreis još nisu, u skladu s novim zakonom, prevedeni u registar kulturnih dobara. No, previdio je činjenicu da su cijela Kaštela registrirano kulturno dobro RH. Po mome mišljenju, on je u drugom navratu pokušao zaobilaznim putem: prvo pribaviti koncesiju, a onda staviti Konzervatorski zavod pred svršen čin. Ali, u tome ne može uspjeti. Ako i postavi platformu, što uključuje nasipavanje dna i narušavanje vizualnog identiteta Kaštel Staroga, ona će biti ilegalna. Jer Konzervatorski odjel uvijek će mu odgovarati jednako kao što mu je odgovorio još 1996. godine.
— Kada?!
— Još 1996. gospodin Vukojević je zatražio naše mišljenje i suglasnost za platformu i dobio jasnu odbijenicu, i upozorenje da ćemo, citiram: "pokrenuti odgovarajući krivični postupak za oštećenje spomenika kulture". Osam godina poslije, čini se da on pokušava zaobilazno izvršiti pritisak na Konzervatorski odjel. Nije jedini koji pokušava, nije ni jedini kojemu neće uspjeti.
E, lipi moj šjor Ivane, tu vam ni novinar više ne može pomoći. Barem ne ovaj.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.