SLUČAJ KAŠTELANSKOG UGOSTITELJA IVANA VUKOJEVIĆA
KAO PARADIGMA JEDNE SASVIM SPECIFIČNE PRAKSE
Platforma nelegalna - koncesija uredna
Ugostitelj Ivan Vukojević nakanio je u Kaštel Starom postaviti platformu za štekat,
ishodivši za nju suglasnost Grada Kaštela i dobivši koncesiju od Županije, da bi se
zatim pred njim ispriječila zabrana Konzervatorskog zavoda izdana prije pokušaja
dobivanja spomenute suglasnosti i koncesije
KAŠTELA - Kad se nađu pred zidom, ili osjete da ih netko vrti ukrug bez kraja, ljudi
se znaju obratiti novinama kao zadnjoj slamki spasa. Učinio je tako i Ivan Vukojević,
iskusni i poznati ugostitelj iz Kaštel Staroga, vlasnik restorana "Labinezza".
— Još godine 1996. podnio sam zahtjev za postavljanje montažno-demontažne plutajuće
platforme na moru uz rivu u Kaštel Starome. Tek pet godina poslije, u svibnju 2001.,
dobio sam suglasnost Poglavarstva grada Kaštela, pa se s njome i potpunom projektnom
dokumentacijom obratio Splitsko-dalmatinskoj županiji, tražeći koncesiju na pomorsko dobro. Tamo su mi kazali da se koncesija može
dodijeliti samo na temelju provedenog natječaja, koji su zatim i proveli, koristeći bez
ikakve naknade moju geodetsku dokumentaciju. Nakon isteka natječaja, na koji se nije
javio nitko osim moje tvrtke, u kolovozu 2002., Županija mi je dodijelila "pravo
postavljanja i korištenja plutajuće platforme kao štekata", i to od 1. siječnja
2003. do 31. prosinca 2008. Pitao sam tada zašto mi je dana koncesija samo za plutajuću
platformu kad je natječaj bio raspisan za montažnu plutajuću platformu, a odgovoreno mi
je da je riječ o nebitnom detalju koji ne zahtijeva nikakvu izmjenu predloženog
projekta. Provjerio sam to u Pomorskom zakoniku gdje, doista, u članku petom, stavak
osmi, piše da je "plutajući objekt naprava na vodi stalno privezana, usidrena ili
položena na dno, koja nije osposobljena za plovidbu". Laknulo mi je, jer moja
platforma, prema projektu, treba stajati na betonskim stupovima položenima na dno. Ne
ukopanima ili betoniranima, nego baš položenima.
Dobivši koncesiju, Vukojević se baca na posao. Naručuje stolove i stolice, pa salonitne
cijevi od kojih će, ispunjavanjem, napraviti betonske pilone, pa čeličnu konstrukciju i
daske za samu platformu, javlja mu se i poznati sponzor koji besplatno nudi reklamnu
tendu, vrijednu inače desetke tisuća kuna... Ljeto 2003. trebalo je za Vukojevića i
njegovu "Labinezzu" biti sezona velikog uzleta. Ali...
Prekinuti radovi
U rano popodne 18. travnja 2003. radnici i ronioci započeli su s postavljanjem
salonitno-betonskih stupova u more ispred rive. Nisu se pošteno ni umorili, a radove je
prekinula policija, predvođena komunalnim redarom Igorom Maršićem i Ivanom Čagljem, članom
kaštelanskoga Gradskog poglavarstva.
— Bez ikakvog naloga, dužnosnik i namještenik istoga poglavarstva koje je dalo
suglasnost za platformu prekidaju mi radove! — kazuje Vukojević. — I još tvrde da
nemam potrebnu dokumentaciju! Koju još dokumentaciju, pobogu, uz njihovu suglasnost i
ugovor o koncesiji sa Županijom?!
Gradsko poglavarstvo odmah obavještava Lučku kapetaniju i splitski Konzervatorski odjel
Ministarstva kulture, čiji stručnjaci izlaze na teren. I dok pomorski inspektor u službenom
zapisniku navodi kako "nema nedostataka za poduzimanje mjera iz nadležnosti ove
inspekcije", konzervatori najbrže što mogu izdaju rješenje kojim se
"privremeno obustavljaju svi radovi (...) na izgradnji platforme u moru na ostacima
kaštela Andreis, preventivno zaštićenom kulturnom dobru (...) od 23. travnja 2003.
godine, a u okviru zaštićene urbane cjeline Kaštel Staroga". — Pogledajte, napisali su to rješenje 29.
travnja i u njemu se pozivaju na kulturno dobro proglašeno 23. travnja, pet dana nakon što
sam počeo radove. Dakle, 18. travnja 2003. to službeno nije bilo nikakvo kulturno dobro!
— žali se novinaru Ivan Vukojević, a žalio se i Ministarstvu kulture. Žalba mu je
(ova druga) odbijena. Onda je ponudio da će sam financirati arheološko istraživanje
podmorja nad kojim je dobio koncesiju, a i napraviti, priseže, dio platforme od
pleksiglasa, tako da gosti mogu žvačući odozgo gledati temelje nekadašnjega kaštela...
Nitko mu na tu ponudu ne odgovara. Stupove za svoju nesuđenu platformu spušta u more,
nabacuje ih jedan na drugoga, tako da za oseke vire pred rivom kao nakošeni betonski
batrljci s kukama. Nema, veli, kamo drugdje s njima, grad je nadležan samo do ruba rive,
a pomorski inspektor nema ništa protiv... Koncesija teče, ali Vukojević uspijeva
ishoditi odgodu plaćanja. Plaća, međutim, skladište u kojemu mu stoje stolovi i
stolice. Na kraju odlučuje podnijeti kaznenu prijavu protiv Ivana Čaglja, kaštelanskog
načelnika Ante Sanadera i komunalnog redara te dvojice policajaca, a pokreće i upravni
spor protiv Konzervatorskog odjela. I — obraća se novinama.
To je uvijek tako
Novinar se, premda mu ovakva problematika nije baš u malom prstu, zaintrigira činjenicom
da se kojekakvi papiri izdaju leva-leva, a da ih se zatim sami izdavatelji malo drže,
malo ne, uglavnom na štetu onih koji žele obaviti sve po zakonu. I krene nazivati. I čuje
da pomorski inspektor doista i dalje, bez obzira na one uistinu nagrđujuće batrljke, ne
prepoznaje nikakve uhvatljive povrede pomorskog zakonika ni ugrozu pomorskog dobra. Onda
novinar zove dalje, pa od mr. Joška Belamarića, ravnatelja Konzervatorkog odjela, čuje:
— To vam je uvijek tako. Svi daju suglasnosti, dozvole i koncesije bez konzultacija s
nama. I onda mi ispadamo najveći negativci, samo zato što temeljitije od drugih radimo
svoj posao. Što se ovog slučaja tiče, najbolje je da porazgovarate s kolegom Androm
Krstulovićem, on je u to izravnije upućen od mene.
U međuvremenu novinar bez poteškoća organizira trojni sastanak u kaštelanskom
poglavarstvu, gdje mu Ivan Čagalj, nadležni za graditeljstvo, sjedeći tik do imenjaka
Vukojevića, otkriva dotad nepoznate detalje:
— Suglasnost Grada Kaštela dana je za plutajući objekt, privezan uz obalu, dimenzija
14 x 8 metara. Ne znam na koji je način u postupku dobivanja koncesije taj
objekt iz prvobitnog projekta naprasno dobio deset betonskih nogu i narastao do punih
dimenzija koncesije, dakle na 20 x 10 metara, 88 kvadrata više od onoga s čime smo bili
suglasni.
Zanimljivo, odgovor na to pitanje nije imao ni g. Vukojević. Barem ne za novine.
— Ta je koncesija bila nekoliko puta na dnevnom redu Županijske skupštine — prisjeća
se predlanjskih zasjedanja Stjepan Lozo, županijski vijećnik i ravnatelj Pomorskog
muzeja.
— Vodili smo tešku borbu, ali na kraju je g. Vukojević ipak uspio pridobiti većinu
HDZ-ovih vijećnika na svoju stranu. Uspije li doista podići tu platformu, dobit ćemo
opasan presedan, na koji će se odmah pozvati i drugi kaštelanski ugostitelji.
Odbijenica iz 1996.
Konzervator Andro Krstulović na sastanak je došao oboružan opsežnom dokumentacijom
cijelog slučaja: — Gospodin Vukojević pokušao je iskoristiti svojevrsni legislativni
prazni hod u pojedinačnoj preregistraciji kulturnih dobara, odnosno činjenicu da ostaci
kaštela Andreis još nisu, u skladu s novim zakonom, prevedeni u registar kulturnih
dobara. No, previdio je činjenicu da su cijela Kaštela registrirano kulturno dobro RH.
Po mome mišljenju, on je u drugom navratu pokušao zaobilaznim putem: prvo pribaviti
koncesiju, a onda staviti Konzervatorski zavod pred svršen čin. Ali, u tome ne može
uspjeti. Ako i postavi platformu, što uključuje nasipavanje dna i narušavanje vizualnog
identiteta Kaštel Staroga, ona će biti ilegalna. Jer Konzervatorski odjel uvijek će mu
odgovarati jednako kao što mu je odgovorio još 1996. godine.
— Kada?!
— Još 1996. gospodin Vukojević je zatražio naše mišljenje i suglasnost za platformu
i dobio jasnu odbijenicu, i upozorenje da ćemo, citiram: "pokrenuti odgovarajući
krivični postupak za oštećenje spomenika kulture". Osam godina poslije, čini se
da on pokušava zaobilazno izvršiti pritisak na Konzervatorski odjel. Nije jedini koji
pokušava, nije ni jedini kojemu neće uspjeti.
E, lipi moj šjor Ivane, tu vam ni novinar više ne može pomoći. Barem ne ovaj.