strana 1 od 7

NAKON PETNAEST GODINA ŽIVOTA S NASILNIKOM, 43-GODIŠNJAKINJA
PRONAŠLA SREĆU ZA SEBE I DJECU TEK U DRUGOM BRAKU

Beba je zaplakala, udrija me,
dite ispalo, mliko nestalo...

Mlatija me vojničkim kajišom, stolicama, čim je god uvatija. Stalno mi je pritija smrću. Nitko mi na policiji nije pomoga, ne bi me čak ni na Hitnu pomoć odveli kad bi me zatekli u modricama, a poslije sam odustala, nisam od njih više ni tražila pomoć

piše Dijana BARBARIĆ

Sve ove godine nije povisila ton, nikada nije bila bijesna, svojoj djeci bila je brižna majka. Gotovo 15 godina ona i njezina djeca su u kontaktu s nama u Centru za socijalnu skrb zbog bivšeg supruga i oca zlostavljača, a da ta žena nije zatražila nikakvu materijalnu pomoć od Centra, premda je na to imala nebrojeno puta pravo. Ona je vrijedna i izvrsno se snalazila usprkos užasnim životnim prilikama. Čak i na sastancima u Centru, kada se žene zbog prisustva socijalnih radnika odvaže i verbalno suprotstave zlostavljaču, ona je taktizirala, strahujući da ga ne bi povrijedila...
Bila je to skica za portret žene žrtve obiteljskog nasilja, koju ćemo, prvenstveno zbog zaštite njezine malodobne djece, zvati Ana. Skicirale su nam je Vilma Prlj i Željka Tonšić iz Odjela obiteljsko-pravne zaštite splitskog CZSS-a, neposredno prije našeg susreta, kazavši nam kako je ono što ćemo čuti jedna klasična priča o obiteljskom nasilju. Ako je ovo klasika, onda ajme nama...

Maltretiranja već u trudnoći

Ana je u ranim četrdesetima i majka je dvojice malodobnih dječaka. Danas živi s drugim suprugom u skladnom braku, zaposlena je i situirana, ali kaže da nema tog vremena koje će izbrisati pakao kroz koji je prošla. Činjenica da je njezin bivši nakon petogodišnjeg mukotrpnog sudskog postupka ovih dana samo uvjetno kažnjen, teško da joj može biti satisfakcija, pogotovo što će rok kušnje njezinu zlostavljaču brzo isteći. Kaznenu prijavu podnijeli su Ana, Centar, udruga Mirta i škola koju su djeca pohađala. A sve je počelo kao u bajci.
— Hodali smo nekoliko mjeseci. Bija je jedna osoba koja lipo priča i bilo ga je lipo čut. Nije bija zločest, stvarno je bija pažljiv i ostala sam trudna i vjenčala se. Već nakon nekoliko miseci vidila sam da to ne ide. Često je minja raspoloženja i na momente je izgleda ka luđak. A, eto, mislila sam, proći će, bit će bolje. Nije ništa radija, non stop me maltretira, a ja sam samo šutila i plakala i u takvom stanju očekivala porod svoga starijeg sina. Prvi put me istukao u sedmom mjesecu trudnoće.
Aninu starijem sinu danas je 16 godina, a mlađemu 12. Nakon poroda neko se vrijeme sklonila s bebom kod svojih roditelja, na čiji se nagovor vratila mužu nasilniku.
— Čim je dite prvi put zaplakalo, on je nogon mene udarija u glavu i meni je dite ispalo. Ja sam isti sekund izgubila mliko. Nije moga čut plač diteta. Već tada sam se počela obraćat policiji za pomoć, ali niko mi nije virova šta sam pričala. Nakon batina bi pobjegla roditeljima, ali čim izađem iz kuće - on bi me naša i ubija. Morala sam mu se vraćat. Sve više sam živjela kod roditelja i počela sam tražit razvod braka. Prvi sin je ima dvi godine kad ga je otac prvi put oteja...
Anin je zlostavljač, kako se ona prisjeća, imao i boljih izdanja, koja bi uslijedila nakon njezinih obraćanja sudu i Centru. Sve u stilu popravit će se, bit će bolji.
— Drugoga sina sam začela, da vam iskreno kažem, silovanjem. Napada me sikirom. Policija je dolazila nebrojeno puta, a umjesto da njega privedu, mene bi znali omalovažavati govoreći mi da sam kurva i da sam to zaslužila. Tražila sam kasnije policijske izvještaje, ali, virujte mi, to nigdi nije bilo zapisano. Nigdi. I tako je to trajalo deset godina dok se konačno nismo razveli, a nastavilo se, u nešto blažem obliku, i kasnije — prisjeća se Ana, koja je svoj križni put prevaljivala onih sumornih ratnih godina, kada muka mlade majke nije bila ničiji prioritet.

Otmičar djece

Nakon razvoda braka i pravomoćne odluke da djeca trebaju pripasti majci, zlostavljač je počeo otimati djecu, prijeteći da će im ubiti majku ako ga napuste. Za prisilnoga boravka kod oca djeca su majci preko jedne susjede kriomice slala pisma, moleći je da dođe po njih. U to doba djeca su bila neuhranjena, otac ih je mlatio pred školskim kolegama, huškao ih protiv majke... Na koncu su pobjegli majci, a potom su noćima mokrili u postelji, imali noćne more, disleksiju. I dan danas spavaju s upaljenim svjetlima, osvrću se oko sebe kad šetaju ulicom i pravo je čudo kako ih je Ana odgojila da su danas dobri đaci i krasni ljudi.
Na pitanje zašto je toliko odugovlačila s razvodom braka, Ana odgovara:
— Zato šta sam ga se bojala. Mlatija me vojničkim kajišom, stolicama, čim je god uvatija. Stalno mi je pritija smrću. Nitko mi na policiji nije pomoga, ne bi me čak ni na Hitnu pomoć odveli kad bi me zatekli u modricama, a poslije sam odustala, nisam od njih više ni tražila pomoć. Sreća da sam financijski bila neovisna, pa mojoj dici nije falilo ništa osim mira i bezbrižnog djetinjstva.
Nakon razvoda braka, Ana se, čak i po naputku policije, skrivala s djecom na raznim adresama, čak i u inozemstvu. On ih je uvijek pronalazio i batine su bile neizbježne. Agoniju je prekinuo Anin sadašnji suprug, koji je udomio i nju i djecu. Djeci ne pada na kraj pameti da ikad više sretnu biološkog oca. Ne nakon svih onih poniženja i maltretiranja, kaže Ana.

Bježi dok je navrijeme

— Sad nam je dobro. Živimo kao jedna normalna obitelj. I nedajbože da itko prođe šta sam ja prošla. Jer, rijetki su mi u svemu pomogli. Da nije bilo mojih roditelja i kumova, Centra, Mirte i moga novog supruga, tko zna bi li danas bila živa. A on je upravo to želio. On bi bija najsritniji da me nema, on ne može trpit da sam je bez njega opstala — kaže Ana.
Zaključak? Bjež’te, žene, čim vas prvi put namlati. Poslije će biti samo gore.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.