četvrtak, 29.1.2004.


	novosti teme dana ekonomija sport kultura mozaik crna kronika

	dalmacija split županija zadar šibenik dubrovnik bih

	reflektor feljton kolumne osmrtnice zadnje vijesti

	impresum kretanje brodova mali oglasi

	kontakt linkovi arhiv e-mail adresar



	strana 1 od 3

MILJENKO JERGOVIĆ, NOVINAR I NAŠ NAJPREVOĐENIJI KNJIŽEVNIK
MLAĐE GENERACIJE, NIJE ZAINTERESIRAN DA SE NEKO
NJEGOVO DJELO NAĐE NA FILMSKOM PLATNU

Hrvatski film je loš kao i domaći glumci

Imao sam dosta ponuda i poziva ali sam na njih prilično nevoljko reagirao iz više razloga. Jedan od njih je taj što mislim da je hrvatski film – uz nekolicinu rijetkih izuzetaka – očajno loš. Film po nekom književnom djelu ima smisla snimati samo ukoliko će taj film dati neku novu pozitivnu dimenziju tekstu. Na žalost, osim Matanića, Brešana i Rušinovića, ne vjerujem da je itko od poznatijih redatelja u Hrvatskoj u stanju snimiti suvisao film. A neko naročito mišljenje nemam ni o hrvatskim glumcima. Mislim da su većina njih loši glumci, koliko god da se oni možda naljutili na ovo - mišljenja je Jergović

Razgovarala Vladimira PALEČEK
Snimio Ado BULJUBAŠIĆ

Nedavno je američka nakladnička kuća Archipelago Books objavila engleski prijevod “Sarajevskog Marlbora” književnika i novinara Miljenka Jergovića. O tome novom uspjehu jednog od naših najprevođenijih autora, strahu od letenja, boemstvu, ziheraštvu i politici, popričali smo na jednoj subotnjoj kavi.
Je li i po čemu to izdanje za Vas posebno?
Posebno mi je jer u Americi izlazi strašno malo prijevoda stranih književnosti. Od nekoliko desetina tisuća knjiga koje godišnje izađu, tek 200 do 300 – od ukupne svjetske literature - su prijevodi. S druge strane, volim kad me čitaju na raznim stranama zemlje i svijeta pa mi nije posebno uzbudljivo što će me čitati i Amerikanci. Ništa uzbudljivije nego kad me čitaju Turci, Mađari ili Koreanci.
Možete li pretpostaviti kako će ga Amerikanci percipirati?
To je nemoguće. U različitim zemljama na moje su knjige sasvim različite reakcije; ne u smislu dobro – loše, već negdje postanu važne i ljudi se njima počnu baviti, dok drugdje prođu skoro pa ugluho. Nema pravila.
Čula sam trač da se na promociji u New Yorku niste pojavili jer imate strah od letenja?
Nemam, nisam se pojavio jer nisam imao vremena; imao sam novinarskog posla i nezavršenih književnih obveza. Iako mi je ta promocija važna, nije mi posebno uzbudljiva. Ne čini mi se da je to nešto što bi mi u bilo kojem smislu promijenilo život. Naravno, otišao bih da sam mogao. No, tamo se zatekao netko od mojih sarajevskih prijatelja i mogu pretpostaviti kojim je to ljudima bilo čisto zabavno za izjaviti da se ja bojim letenja pa zato nisam došao. Slatko zvuči. Istina je da se mnogih stvari bojim – imam tisuću i jednu fobiju i frustraciju – ali letjeti avionom mi je super. Puno se više bojim autobusa nego aviona. Mrzim autobuse.
Zašto?
Zato što je to najneudobnije prijevozno sredstvo u kojem se čovjek ne može ispružiti, otići na WC ili prošetati, i to užasno dugo traje. Jedno od mojih najvećih životnih zadovoljstava je voziti auto, dok se u autobusu moram prepustiti nekom djelatniku Croatia busa ili slično...
Kako komentirate pomamu za etničkom literaturom koja je zavladala svijetom i Amerikom, a koja je i uzrokovala ovo novo izdanje?
Tako je kako je. Činjenica jest da dolazim iz dvije prilično egzotične zemlje iz perspektive nekog Amerikanca. Vjerojatno im djelujemo egzotičnije nego Nepal ili Singapur. Ne samo u literarnom, već i u glazbenom i kulturnom smislu to je dio nekog trenda koji se i ovdje osjeti. U Zagrebu je sve više koncerata etnoglazbenika sa svih strana svijeta. Da netko prije pet godina rekao da će ovdje svako malo velike koncerte imati pakistanski glazbenici, rekli bi mu da je blesav. A danas napune Lisinski.
I Vi slušate uglavnom etno. Koliko glazba utječe na Vaš književni rukopis?
Slušam etno otkako su se stvari u rocku počele malo previše ponavljati pa mi to sve skupa postalo dosadno. Uglavnom slušam latinoameričke, turske, arapske i balkanske glazbenike, a ona jako utječe na ono što pišem. Postoji prilično kriva predrasuda da na pisce utječu samo drugi pisci, a na pisanje samo knjige. Na mene – kao i na većinu ljudi moje generacije – knjige ne utječu ništa više nego filmovi, glazba i cjelokupni živi svijet kulture.
Možete li kojeg glazbenog autora prepoznati u nekim od svojih tekstova? Ako ste ga malo duže slušali?
Na žalost ne, iako bih jako volio da mi tekstovi ili priče mogli zvučati kao...
Bajramović?
Recimo, Bajramović ili Buena Vista Social Club.
A nekog od književnika?
Da, ali gušt mi je što to nitko ne primijeti, osim što ja znam tko je utjecao na nešto moje. Ta vrsta krađe i kameleonstva u literaturi je prihvatljiva, pozitivna i zanimljiva. Nikada mi nisu detektirali niti jednu knjigu ili pisca kojeg sam tako “preslikavao”.
Uz podosta buke nedavno se raspao FAK. Je li spor oko Vedrane Rudan bio samo površinska manifestacija nekih trulih procesa iznutra?
FAK nije bio interesna skupina. Nitko na njemu nije zarađivao novac ili ostvarivao neku veliku karijeru. Bila je to skupina ljudi koji su mogli jedni s drugima funkcionirati na istom prostoru, dakle njihov je odnos funkcionirao na nekoj vrsti prijateljstva. U polemiku koja je nastala raspadom FAK-a nisam se uključivao zato što mislim da se brakovi i prijateljstva ne rasturaju preko novina. To se ne smije raditi; budalasto je i na neki način primitivno. Ružne detalje iz privatnih života i privatnih odnosa ne smije se iznositi u medijima, osim u slučaju obiteljskog nasilja.
Koliko ste profitirali FAK-om?
Bio mi je gušt ići na turneje i družiti se s ljudima koje privatno volim, cijenim i poštujem. U tom smislu mi je bio neprocjenjiv privatni dobitak. U životu mi je veliku radost donijelo jedno putovanje vlakom od Zagreba do Beograda u kupeu sa šjor Ivom Brešanom koji se sve vrijeme “nije gasio” i bio je silno zabavan, ili sa Zoranom Ferićem koji je puno šutljiviji, s Antom Tomićem... Te stvari čovjeka vesele. Na drugim razinama nisam profitirao jer sam i prije FAK-a bio poznat, priznat i čitan pisac.
U jednom je trenutku trajanja polemike iskrsnulo pitanje opravdanosti novinske kritike...
Baš svaki čitatelj ima pravo na mišljenje o knjizi koju je pročitao. A niti jedan, uključujući i doktore znanosti, nema pravo na mišljenje o knjizi koju nije pročitao. Problem cjelokupne naše scene je taj da ljudi vrlo često imaju mišljenje o nečemu što uopće nisu čitali. U zadnje vrijeme to primjećujem na primjeru Harryja Pottera; postalo je jako šik od određene vrste ljudi da pljuju knjige o Potteru i o njima imaju jako izgrađeno mišljenje a da čak i otvoreno priznaju da ih nikada nisu imali u rukama. To je nedopustivo.
Nakon ekranizacije Pavičićeve knjige “Ovce od gipsa” i najave snimanja Tomićeve “Ništa nas ne smije iznenaditi” postoji li naznaka da se po nekoj od Vaših knjiga konačno snimi film?
Imao sam dosta ponuda i poziva ali sam na njih prilično nevoljko reagirao iz više razloga. Jedan od njih je taj što mislim da je hrvatski film – uz nekolicinu rijetkih izuzetaka – očajno loš. Film po nekom književnom djelu ima smisla snimati samo ukoliko će taj film dati neku novu pozitivnu dimenziju tekstu. Na žalost, osim Matanića, Brešana i Rušinovića, ne vjerujem da je itko od poznatijih redatelja u Hrvatskoj u stanju snimiti suvisao film. A neko naročito mišljenje nemam ni o hrvatskim glumcima. Mislim da su većina njih loši glumci, koliko god da se oni možda naljutili na ovo.
Kako to da ste onda pristali postaviti predstave po svojim tekstovima?
Sporadično sam dva puta gostovao u kazalištu i možda ću to napraviti opet, a možda i neću. No, kazalište nije moja prirodna sredina.
Je li Vam lakše pisati za novine ili pisati knjige?
To su dva vrlo slična i istovremeno vrlo različita posla. Različitih su stanja svijesti i različitih dnevnih raspoloženja. Volim novinarstvo i njime se, osim zbog egzistencijalnih razloga, bavim i zato što me zanima. Ne bih želio ne biti novinar. I kad bi mi s neba palo nekoliko milijuna dolara, radio bih upravo ovo što sada radim: bavio bih se novinarstvom i književnošću.
Jeste li zbog novinarstva odbili brojne stipendije koje su Vam nudili za odlazak u inozemstvo?
Da. Mogao sam čak i dobiti šest mjeseci neplaćeno i prihvatiti neku od stipendija, ali jednostavno mi to nije bio gušt. Ne znam, možda jednoga dana promijenim mišljenje pa se tada novinarstvom počnem baviti kampanjski ali sada mi se to čini malo vjerojatnim.
U javnosti Vas često percipiraju kao boema, no zapravo se držite ustaljenih rituala, odlazaka na tržnicu, kave u omiljenom kafiću, šopinga u Mercatoru...
U meni nema ništa boemsko. Volim dobar, komforan i kvalitetan život ma što to značilo. Ne bih volio živjeti u podrumu ili ginuti i gladovati za umjetnost. Nisam taj tip, uostalom, vremena gladovanja za umjetnost su, na sreću, prošla. Tipični sam pripadnik konzumentske generacije i puno love trošim na CD-ove, knjige, hranu...
Što gledate na televiziji i sviđa li Vam se program?
Ligu prvaka gledam sasvim sigurno, kao i većinu sportskog programa. Ostalo sporadično. Iz mjeseca u mjesec program je sve gori i gori.
Ali plaćate pretplatu?
Da, iako sam imao periode u životu kad je nisam plaćao. Vodio sam rat s inkasatorima jer mi je bilo nepojmljivo da plaćam pretplatu jednoj šovinističkoj, nacionalističkoj i rasističkoj Televiziji s takvim Informativnim programom. Osim toga, bilo mi je suludo plaćati Televiziji koja me napada. Kad su se ti razlozi izgubili i Televizija više nije bila primarno zločesta, nisam više imao nikakvog razloga ne plaćati je. Ponovno bih to prestao raditi da počnu puštati snimke Thompsonovih koncerata.
Postoji li nešto iz Vaše prošlosti što biste voljeli promijeniti?
Promijenio bih samo to da ne bih iznova privatno uvrijedio neke ljude koje sam budalasto i bez razloga uvrijedio, ostalo ništa.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Sreću. A na njoj stalno radim.
Često ste se puta kritički osvrtali na naše političke procese. Biste li se ikada mogli aktivno uključiti u politiku?
Za većinu stvari u životu razuman čovjek neće reći “nikad” ali ako me ne izda pamet, siguran sam da nikada neću biti političar. Vjerojatnije mi je da postanem urođenik u prašumama Amazonije, agronom ili prestanem jesti meso. Iako ne mislim da je politika kurva a političari – govna. Političar je čovjek koji se bori za naklonost većine i zbog toga će dosta toga prešutjeti ili žrtvovati. Meni je uvijek bilo stalo do naklonosti manjina.