strana 1 od 1

TROGIRSKA PRIČA (5)

Poziv na otkriće tajne

Ako krenete ulicama što bježe od običnoga, može se dogoditi da stignete u srce veličanstvene tame pjesničkoga. Zapravo, Trogir poziva na otkrivanje tajna. Ako se ne možete odlučiti hoćete li kroz Ribarsku ili kroz Mornarsku ulicu, vi istodobno krenite jednom i drugom. Ne morate se opterećivati fizičkim zakonitostima i banalnostima logike jer one u mističnomu Trogiru gotovo ništa i ne vrijede

piše Anatolij KUDRJAVCEV

Trogirom treba šetati drugačije nego njegove ulice određuju. Te vas odrednice, doduše, upućuju prema onim najatraktivnijim povijesnim i umjetničkim dokazima bogatstva, koje ne smijete mimoići i koji izvrsno reguliraju vaš kulturni metabolizam. Ali ako krenete stazama što bježe od uobičajenoga, može vam se dogoditi da stignete u samo srce veličanstvene tame pjesničkoga. Zapravo, Trogir poziva na otkrivanje tajna.
Stoga morate riskirati, slobodno i bez straha uđite ondje odakle vam se čini da izlaza nema. Ako se npr. ne možete odlučiti hoćete li kroz Ribarsku ili kroz Mornarsku ulicu, a vi istodobno krenite jednom i drugom. Ne morate se opterećivati fizičkim zakonitostima i banalnostima logike, jer one u mističnomu Trogiru ionako gotovo ništa ne vrijede. Ipak, pažljivo gledajte svaki kamen da ne propustite neki od onih bezbrojnih pozdrava bivših života.

Likovni izazov

E, sad ćete vi reći kako su mnoge od tih starih kuća napuštene, tj. nenastanjene ili čak doslovce srušene pa vas iz njih nema tko pozvati. A tu se varate - one vas i te kako zovu, možda i srdačnije od onih nedvojbeno naseljenih, iz čijih prozora proviruje svjetlost, pa je stoga moguće progurati pogled u unutrašnjost i susresti se s dobroćudnim plafonskim gredama i sobnim zidovima dekoriranim uspomenama na bivše generacije stanara. U svakom slučaju, jednostavniji je i shvatljiviji takav susret s onim što još postoji, nego potraga za nestalim. No, osobito je zanimljivo vidjeti što tu prati one najaktualnije, pogotovo ugostiteljske namjere, kojima Trogir sve više obiluje. Dućančići, radnjice, galerijice, agencijice i slični objekti koje tu, valjda ipak zakonito, rađa novo vrijeme, manje-više spretno spajaju staro s novim te postaju i likovni izazovi.
Teško da itko može odoljeti likovnom izazovu restorana Mirina Capo, objekta smještenog pod okrilje zidine nestale kuće, gdje posjetitelj više ne može znati gdje spada, a osjeća kao da je stigao na samu granicu dvaju svjetova. Sve što čovjek tu pojede mora da ima i neku čudnu, vrlo naročitu varijantu okusa, s obzirom na zorne okolnosti koje zacijelo utječu na apetit, ovisno o osjetljivosti. Jer bezosjećajnima tu nije mjesto.

Živi i mrtvi

A što se tek s vama događa kad se nađete na nekoj minijaturnoj dvorišnoj širini između dvije-tri kuće koje su tu pobjegle ulicama, jer su im samo fasade na onoj tamo strani. Tu nećete zateći nikoga, premda osjećate da ljudi žive odmah iznad zida. Nema čak ni djece koja bi se tu mogla slobodno igrati, zaštićena od prolaznika. Da se i trogirska djeca nisu zaboravila igrati, kao što se to sada dogodilo splitskoj? Ali valjda se zato međusobno igraju i zabavljaju u kućama? Među njima zacijelo vlada intimna i romantična sloga, budući da im već sam taj položaj uskraćuje svaku priliku za svađe.
Svojim suženjima i krivudanjem uličice su tu postigle sve što je potrebno da ih, poput onih nepromišljenih splitsko-velovaroških, ne bi spopale automobilske svinjarije. I koliko god dugo šetali tim metafizičkim dijelom staroga Trogira, nigdje nećete osjetiti neki smrad udovoljenih fizioloških potreba kakav dominira njuhom u svim predjelima Dioklecijanova grada. Ono nešto vjernički uredno kao da se, posredstvom priča, tradicijski zadržalo u duhu Trogirana. Kad na Radovanovu trgu promatrate kuću Kažotića i kad vam pokažu prastara vrata, nekoć zvana Porta dei morti, doznat ćete da su kroz njih nekoć smjeli izlaziti samo mrtvaci.

Moćne uspomene

Pravila su, dakle, određivala trogirsku životnu skladnost, onu koja se i danas djelomice naslućuje, bez obzira na tužne priče o velikom postotku narkomana među mladima. A što ćete kad, eto, tvrde kako u novomu Trogiru gotovo nitko nema što raditi!
Prošetajte malko kroz Pašike, nekadašnje zemljoradničko područje grada, i vidjet ćete kako tu više ništa ne podsjeća na onaj iskonski težački ugođaj. Kafići, restorani, galerije! Izist, popit i Bog te blagoslovija! - kako bi rekli stanoviti folklornici. A tu se, doslovce, nalazi i Splitska ulica, zapanjujuće prazna i neiskorištena. Čudne li simbolike!
No, odjednom vam pogled zaokuplja kuća ugledne Trogiranke, gospođe File Slade, kuća koja vas je donedavno podsjećala na muzej u koji su rado navraćali mnogi umjetnici i uglednici. Gospođa File družila se s legendarnom Catom Dujšin, a posjećivala ju je i Vesna Parun. File Slade još uvijek živi u toj kući, ali sudbina joj je odredila bitno drugačije stambene okolnosti. I sad je, kažu, više nitko ne posjećuje. Ali kakve god se promjene zbile u tomu Trogiru, ispunjenom bezbrojnim temama i simbolima bivše veličine, nitko vas, dokle god ste živi i pomični, neće spriječiti u vašim pustolovinama, u šetnjama kroz grad tako moćnih primisli, želja i uspomena.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.