strana 1 od 5

Moja strana svijeta

Hrvatska pred mišolovkom

Danko PLEVNIK

Svojim obraćanjem naciji (S.O.U.) Bush je odgovorio na predizbore demokratskih kandidata za predsjednika SAD-a u Iowi, davši do znanja da će antiteroristička preemptivna politika biti ključnom temom njegove kampanje. To je pokazao već jučer u Novom Meksiku. Zna li se pak da svake minute dva Amerikanca ostaju bez posla, onda je takav taktički izbor posve jasan. To će reći da će vanjska politika u američkim izborima postati značajnija nego ikad dosada i da se o tome mora voditi računa i u Hrvatskoj, koja je u liku Žužula i Šeksa bila prisutna na tom 215. S.O.U.
Premda je Bush nominalno odbacio težnju prema gradnji imperija, u svom je retoričkom spoju militarizma i fundamentalizma otkrio da su Amerikanci "najvredniji narod na svijetu" pa otuda valjda i nadljudi za koje ne vrijede zakoni za podljude, ne propustivši istaći da je Amerika država s misijom koja proizlazi iz uvjerenja. Amerika stoga "neće nikada tražiti dozvolu za obranu vlastitog naroda". Kako u odnosu na takav pristup - da Amerika ima pravo organizirati red u svijetu, a istodobno se izuzimati od podčinjavanja tako projiciranom svjetskom poretku - uskladiti vlastitu nacionalnu politiku?
Mnogi režimi, od Južne Amerike do istočne Azije, koji su uz pomoć Amerike nastojali cementirati svoju vlast, odsluživši svoje, pomoću nje su bili i srušeni. Instrumentalizacija, dakle, nije poruka i kad je forsirana politička potreba.
Sadašnja američka vanjska politika je republikanska, konzervativna, unilateralna i prema Wesleyju Clarku - sastavni dio Bushove "osovine zla". Staviti sve karte samo na nju, bez pomisli da postoji mogućnost za drukčiju američku diplomaciju čiji će cilj, ako pobijede demokrati, biti revizija postojeće vanjske politike koja je osupnula i tradicionalne saveznike, nije mudro, ali je isplativo ako Bush ponovno pobijedi. Amerika je vodeća sigurnosna sila na svijetu i o tome se, pri izradi vlastite strategije, treba voditi računa. Međutim, tu se činjenicu može i zloupotrebljavati, jednako kao što se i pomoću Haaga i NATO-a može manipulirati u unutarnjopolitičke svrhe ili naprosto jačati i produbljivati privatne veze i poslove. Zato nikad dovoljno putovanja bez obzira što svi putovi u euroatlantske integracije vode preko Zagreba.
Hrvatska Sanderova vanjska politika nalazi se pred mišolovkom koja se najbolje može ilustrirati jednom riječju: Libija. Bush je u svom govoru pohvalio Libiju, ali se Hrvatskoj i dalje preporučuje da ne sklapa poslove s libijskim brodarima. Mnogo presudnija mišolovka je Haaški sud. Američka je ideja nadzirati svijet pomoću svojih ustanova pa je veliki cinizam kad Bush u svom govoru tvrdi da je SAD intervencijom u Iraku spasio kredibilitet UN-a (koji je bio protiv tog rata!). Jedna takva ustanova je i Haaški sud (ICTY) koji je pomogao osnovati i financirati, ali koji se ne smije primjenjivati na američke dužnosnike kao ni univerzalniji sud - ICC.
Bivši ministar vanjskih polova Tonino Picula mi je jednom kazao da upravo SAD preko UK vrši pritisak na Hrvatsku oko Haaga. Tu je suradnju, uostalom, željela i Clintonova i to želi Bushova administracija. Što u takvom kontinuitetu međunarodnih zahtjeva može učiniti hrvatska diplomacija? Miomir Žužul se svojedobno kao hrvatski veleposlanik u Washingtonu afirmirao u lobističkoj diplomaciji. Međutim, njegove su opcije - zbog očevidnosti hrvatskih pristupnih problema - vrlo skučene. Može li se izbjeći izručenje Gotovine Del Ponteovoj - izručenjem (zasad samo sanitetskih) trupa Bremeru? Takva "polonizacija" hrvatske politike može i ne mora donijeti brze rezultate - privolu UK (i Nizozemske) da do ožujka ratificira SSP, kako je to pokazalo iskustvo sa slanjem hrvatskih vojnika u Afganistan. Demokratski predsjednički kandidati imaju posve drukčiju viziju "postpacifikacije" Iraka.
Njihov je, naime, interes da SAD postane oslobodilačka, a ne okupacijska snaga pa se sugerira da se umjesto američkih tamo pošalje 100 tisuća vojnika iz muslimanskih zemalja, a Bremera zamijeni neki iskusni upravitelj iz arapskih zemalja.
To drži vodu jer se na taj način izmiču temelji optužbi da je rat u Iraku nova "križarska vojna" u kojoj svoj obol moraju dati, premda se tome zdušno opire papa Ivan Pavao II., i "hrvatski kršćani". Mnogo je proturječja, a malo vremena za Hrvatsku.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.