strana 1 od 1

USPON I PAD NARODNOG KAZALIŠTA U ZADRU (4)

Trajnost privremenoga ukinuća

Godina 1962. ostat će zapamćena kao sječa hrvatskih kazališta. Zaredom su nestali profesionalni dramski ansambli u Bjelovaru, Karlovcu, Puli, Zadru, Šibeniku, Varaždinu i Dubrovniku. To upućuje na zaključak kako je u pitanju provedba političkih odluka najviših političkih (partijskih) instancija, što lokalnu vlast amnestira od odgovornosti za zlu kob zadarskoga Kazališta. Dakle, sudbina Narodnog kazališta bila je zapečaćena bez obzira na ponašanje i stanje u ansamblu

piše Abdulah SEFEROVIĆ

Zgrada Narodnog kazališta u Zadru na brzinu je 1945. osposobljena za uporabu i od tada nije održavana kako treba. Stoga ne čudi da je 1961. postala ne samo nepodobna već i opasna za pripravu i održavanje predstava. O tome su početkom godine obaviještene Inspekcija rada i Sanitarna inspekcija.
Istodobno, proračunska politika gradskih vlasti počinje stvarati posebnu tenziju nespokoja. Kazalište se u svibnju 1962. našlo u najtežoj financijskoj krizi od osnutka, pa Upravni odbor odlučuje maksimalno smanjiti broj zaposlenih i uvesti rigoroznu štednju.
To međutim neće ništa pomoći. Samo sedam mjeseci kasnije Savjet za kulturu i Savjet za urbanizam tadašnjega Općinskoga narodnog odbora počet će razmatrati ideju o privremenom prekidu kazališnog kontinuiteta!

Praksa ukinuća i zabrana

Indikativno je da je s porastom broja stanovnika u Zadru (sa 16 tisuća u 1953. na 25 tisuća u 1961.) sve više rasla praksa ukidanja i zabrana. Počelo je 1957. kada je partijski Komitet zatražio od kazališnih komunista da skinu s repertoara predstavu Javni tužitelj zbog njegove navodne antirevolucionarnosti. Tako se dogodilo da je Kazalište samoinicijativno odustalo od daljnje izvedbe djela koje je oduševilo publiku!
Međunarodni sajam pomorstva i ribarstva, pak, prošao je puno gore. Ukinut je nakon drugoga uspješnog izdanja 1958., kako bi se spriječilo uvođenje u praksu izbora Ljepotice Jadrana! Godine 1960. prije vremena je zatvorena sjajna izložba fotografija Jose Špralje, na kojoj je pojava aktova sablaznila gradske dušobrižnike.
Međunarodnom festivalu studentskih eksperimentalnih kazališta odmah je, nakon prvoga izdanja 1961. otkazano gostoprimstvo. Bio je to u ono doba najveći gaf kulturne politike u Zadru.
Također se ne može tvrditi kako promjena administrativnoga ustroja zemlje nije utjecala na položaj zadarskoga Kazališta. Dotadašnja Gradska općina spojena je s velikim brojem sitnih seoskih općina od Svete Magdalene do Sukošana i cijeloga Zadarskoga arhipelaga. O kulturnoj politici grada počeli su odlučivati predstavnici svih okolnih selâ.

Sječa hrvatskih kazališta

Sve je to dovelo do toga da se u proljeće 1962. moglo jasno vidjeti kako je vrag konačno odnio šalu. Prvi put nije potpisan ni jedan novi umjetnički ugovor.
U angažmanu je ostao samo manji broj glumaca kojima su ugovori istjecali dogodine. Tužno i žalosno, Kazalište je ostalo ne samo bez glumaca nego i bez zgrade. Labuđi pjev zadnje sezone otpjevan je u malenoj i neprikladnoj dvorani Doma sindikata.
Sezona još nije bila ni završena, a već je, 25. veljače, Savjet za kulturu tadašnje Općinske skupštine odlučio da se do konačnog rješenja kazališnog i scenskog prostora prekine rad umjetničkog ansambla i tehničkog osoblja, s time da će se nastojati da prekid rada bude dug najviše dvije sezone!
Ako je za utjehu, zemlja je sve više tonula u ekonomsku recesiju. To je doba Titova govora u Splitu, a uskoro i privredne reforme, zbog čega su državne subvencije, kao i uvijek, prvo uskraćene kulturi.
Godina 1962. ostat će zapamćena kao sječa hrvatskih kazališta. Zaredom su nestali profesionalni dramski ansambli u Bjelovaru, Karlovcu, Puli, Zadru, Šibeniku, Varaždinu i Dubrovniku. To upućuje na zaključak kako je u pitanju provedba političkih odluka najviših političkih (partijskih) instancija, što lokalnu vlast amnestira od odgovornosti za zlu kob zadarskoga Kazališta.

Gubitak atributa grada

Gdje je bio NO, tada i Narodno kazalište ne snosi nikakvu krivnju, jer mu je sudbina bila zapečaćena bez obzira na ponašanje i stanje u ansamblu. Konačno, ostaje činjenica da gradska vlast nije pokušala kadrovskim promjenama utjecati na tijek događaja u Kazalištu, kao što je to učinila 1954.
Zbunjuje također i to što je dubrovačko Kazalište obnovljeno odmah 1964., a varaždinsko 1967., nakon neuspjela pokušaja 1964. Ako su za Dubrovnik bile presudne Ljetne igre, kako to da u Zadru ništa nije značio Filozofski fakultet? Zadar je 1956. dobio Fakultet zbog toga što je, među ostalim, imao profesionalno dramsko kazalište, a kada je taj Fakultet uspješno stasao, Kazalište je ukinuto.
Slučaj s Varaždinom pak pokazuje koliko je Zadar u petnaestak godina izgubio od gradskih atributa i otklizao u aglomeraciju. Trebalo mu je kazalište kada je imao 15 tisuća stanovnika, ali ne kada je taj broj udvostručen.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.