strana 1 od 4

RAZGOVOR - KIPAR POVRATNIK LUJO LOZICA NAKON IZLOŽBE
CIJELI TJEDAN ŽENA ŽEDAN U ZAGREBAČKOJ GALERIJI MALA

Ne želim portretirati političare

Veliki meštar kamena pojašnjava gdje je bio 22 godine, što želi pokrenuti u Vrniku, kako reaktivirati kiparsku akademiju na Korčuli, zašto opsjednutost ženama mijenja za Mekušce u kamenu, te zašto ga nakon iskustva s portretiranjem Josipa Broza ne sladi više portretirati dr. Franju Tuđmana

Prigodom nedavnog otvorenja izložbe kamenih kupačica u zagrebačkoj galeriji Mala (autor joj je dao naslov Cijeli tjedan žena žedan), naglašeno je kako kipar Lujo Lozica prvi put nakon više od 20 godina izlaže u Zagrebu.
Zašto niste tako dugo izlagali u Zagrebu?
Nisu bili uvjeti za to. Ne bih se htio uspoređivati s Picassom, ali on nikada nije izlagao u Francovoj Španjolskoj — dočekat će nas gotovo sedamdesetogodišnjak, i dodati kako je cijelo ovo vrijeme bio uglavnom u Italiji, preciznije 22 godine u San Marinu. — Ondje sam boravio na poziv tamošnje vlade. Bio sam pet godina s kolegama iz Bologne, među kojima i s književnikom Umbertom Ecom, najpametnijim umjetnikom našeg vremena. Kad se promijenila vlada koja nas je pozvala, oni su otišli, a ja sam ostao u San Marinu. Uglavnom sam se cijelo vrijeme bavio kiparstvom, držao sam postdiplomski studij i imao puno bolje uvjete no što bih ih imao u Hrvatskoj.
U San Marinu ste osnovali i kiparsku školu.
To je bio dio projekta za postdiplomski studij. Tamošnje se sveučilište zapravo i sastoji od postdiplomskih studija.
Cijeli tjedan žena žedan sabire aktove u kamenu, ljepotom u mramoru. Jesu li žene kao kiparska forma Vaša opsesija?
Jesu na neki način. Moje su žene od kamena, mramora, ali i bronce, drva ... u svim materijalima. I u svim kompozicijama koje sam radio bile su prisutne. Žena je zapravo Zemlja, ona je početak i kraj.
Sada Vam ih je ipak dosta?
Novi ciklus će se zvati Hobotnice i ostali mekušci. Mekušci, pa iz kamena. To ću raditi u Vrniku, otočiću u korčulanskom arhipelagu, blizu Lumbarde. Dio mojeg programa je da ljudi dolaze k meni, a ne da ja idem po svijetu. Želim ondje urediti stalni postav, pokrenuti multidisciplinaran studij, gdje će dolaziti ne samo kipari nego i muzičari, književnici, filozofi. Razgovarat će se o raznim pitanjima.
Postoje li na Vrniku uvjeti za to?
Svakako da postoje. Ondje se kamen vadi još od rimskih vremena. Iz tog su kamena, koji se zove korčulanski, građeni Dubrovnik, Aja Sofija, budimpeštanski Parlament, dijelovi Bijele kuće… Tamo su kave koje bi trebalo zaštititi, jer je to spomenik kulture rada. To je monument koji bi trebalo zaštititi, očuvati i pokazivati.
Umjetnik ne prestaje biti umjetnik unatoč godinama koje se slažu i talože. Ipak, pravite li neku svoju umjetničku bilancu?
Ako čovjek pravi bilancu, znači da je gotov, a ja samo imam planove. Ne znam koliko sam radova napravio, znam samo da ih je jako puno. Zaslugom jednog mojeg prijatelja, Josipa Broza, čiji su portret Hrvati ovdje u Zagrebu sasjekli u komadiće, a što je bio jedan od razloga mojeg protestnog izbivanja, svi su šefovi nesvrstanih zemalja dobili na dar moje skulpture. Ima, dakle, mojih radova po cijelom svijetu. I engleska je Kraljica dobila jednu moju skulpturu u mramoru. Po mojoj procjeni, imam 300 do 350 javnih radova, u kamenu, bronci, drvu ... Najmanje ih je u Hrvatskoj, moguće ni desetak posto.
Zašto je to tako?
Kiparstvo je, govorio je Grga Antunac, moj profesor na prvoj godini studija, ozbiljan studij i vrlo skup posao, i bez materijalnih sredstava nema kiparske umjetnosti. Dok je naš dundo Meštrović imao na raspolaganju velika sredstva, mogao je i raditi onako kako je radio. Pod stare dane, kad je otišao u Ameriku, kondicije rada nisu mu bile kao prije. U Hrvatskoj ljudi nemaju dovoljno novca za skulpture. Još uvijek berem sam kamen, tri metra iza moje kuće, zamolim nekoga da mi ga pomakne ...
Nešto namjeravate pokrenuti na Korčuli?
Prije rata sam s jednim društvom formirao ondje Mediteransku akademiju, koja je išla pod mojim zaštitnim znakom Lozica Arte. Htjeli smo na Badiji napraviti studij kiparstva, slikarstva, muzike, filozofije i tako dalje. Badija je za to kao stvorena. Ali, nastale su komplikacije, nije se znalo je li to općinsko ili fratarsko, onda je došao rat i sve je propalo. Sad se taj naš program pomalo vraća, pokušat ćemo ga ostvariti, ali ne na Badiji, nego na Vrniku. Ne radi se, zapravo, ni o klasičnoj akademiji, ni o koloniji, ni o seminaru, nego o svemu tome zajedno. To bi bio internacionalni punkt, gdje bi dolazili kolege iz raznih zemalja, i već sam s mnogim kontaktirao preko veleposlanstava u Zagrebu. Od kolega razgovarao sam s kiparom Šimom Vulasom s Marijom Ujević, koja bi usput došla loviti ribu, doći će filozof Milan Kangrga, književnik Veljko Barbijeri ... Općina Korčula daje poticaj, a mislim da će i grad Zagreb biti jedan od sponzora. Pokušat ćemo i svojim rukama doći do nekih rezultata, prodati neke radove i tako doći do potrebnih sredstava.
Neznate kamo s tolikim ponudama, narudžbama?
Dobio sam ponudu i da radim kip dr. Franje Tuđmana. Ali, ne bih htio da se ponovi ono što se dogodilo sa slikom Josipa Broza. Neću više nikada portretirati političke ličnosti.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.