strana 1 od 5

Sjever - sjeverozapad

Ministri znanja i zdravlja

Dejan JOVIĆ

Kad se radi o sastavu nove vlade, najviše me zanima tko će biti novi ministri školstva (naročito visokog) i zdravstva. O tim se ministarstvima najmanje piše, iako su škole i bolnice jedine ustanove u (pretežito) državnom vlasništvu s kojima svaki građanin bez iznimke ima posla tijekom svoga života. Sve se ostalo može izbjeći — i policija, i vojska i (naročito) "vanjski poslovi". Svatko, međutim, ide u školu, i gotovo svatko, kad-tad, dođe u kontakt s liječnikom. Ta ministarstva, dakle, utječu na svakodnevni život ljudi daleko izravnije od drugih. Istodobno mi se čini (sudeći po sadržaju e-mailova koje dobivam svaki put kad pišem o školstvu) da su naši ljudi vrlo nezadovoljni stanjem u (visokom) školstvu, a sasvim sigurno ne misle dobro ni o stanju u zdravstvenim ustanovama. Masovni odaziv na akcije koje je pokretala Škola narodnog zdravlja "Andrija Štampar" pokazuje pak da ljudi sve više brinu o zdravlju, a sve manje o "visokoj politici". Bilo bi stoga logično da se tim ministarstvima da veća politička težina.
Međutim, čini se da upravo u slučaju tih ministarstava dosadašnje vlade nisu učinile neki odlučujući iskorak. Ako se dobro sjećam, u svim dosadašnjim vladama resori znanosti i zdravstva ostavljeni su stručnjacima koji rade u visokom školstvu i zdravstvu. Kao da su se premijeri i saborski zastupnici unaprijed pomirili s tim da se radi o nekim "cehovskim" ministarstvima, pa da u tim područjima država u biti nema što raditi nego ih treba prepustiti njima samima, tj. njihovim predstavnicima. Za to, po mojem mišljenju, nema opravdanja. "Rezerviranje" Ministarstva znanosti i zdravstva za sveučilišne nastavnike i liječnike politička je pogreška, budući da sprječava nužne reforme u tim djelatnostima. Dosadašnji ministri znanosti i zdravstva (koliko god neki od njih bili dobri ljudi i stručnjaci) imali su "vezane ruke" sustavom dvostruke uzajamne nadređenosti. Ministri znanosti su tako, na jednoj strani, bili nadređeni sveučilištima, ali su na drugoj strani — kao sveučilišni nastavnici — bili podređeni svojoj sveučilišnoj upravi. Upravo su zbog te čvrste dvostruke ovisnosti u pravilu izbjegavali ozbiljnije reforme, znajući da bi došli u prevelike sukobe s grupnim i privatnim interesima svojih kolega i institucija u kojima rade. Svaki je od njih znao da će se nakon završetka mandata vratiti na sveučilište, i nijedan od njih nije htio riskirati da postane novi Stipe Šuvar — jedini ministar znanosti koji je probio monopol u školstvu, ali na štetu vlastite popularnosti.
Dok je to oklijevanje razumno sa stajališta interesa tih ministara, ostaje pitanje — je li ono bilo u interesu građana, odnosno birača? Ministarstva bi morala biti institucije koje osiguravaju provođenje volje birača — pa bi se birači morali moći obratiti ministarstvima onda kad ne mogu izići na kraj sa sveučilištima ili bolnicama. Sve dok su na čelu tih ministarstava ljudi sa sveučilišta i iz bolnica, taj postupak izgleda uzaludan. Drugo, Hrvatskoj su nužne ozbiljne reforme i u zdravstvu i u visokom školstvu. Trebaju nam, recimo, nove akademske institucije koje bi stvorile konkurenciju postojećim sveučilištima, istodobno omogućavajući svima koji to žele da se upišu na studij. Država, naime, ne može pasivno gledati kako se svakoga ljeta tisuće kandidata jednostavno ne mogu upisati na fakultet, jer ih postojeći fakulteti ne mogu primiti. Jedini logičan odgovor je omogućiti osnivanje novih fakulteta, sve dok se i posljednja osoba koja želi studirati ne upiše. To je, osim toga, i obveza države koja je proglasila da svatko ima pravo na obrazovanje. Na drugoj strani, one institucije za koje nema interesa, ili koje su jednostavno preskupe (budući da, recimo, svaki deseti student na njima diplomira, ili njihovi nastavnici objave knjigu svake petnaeste godine) treba jednostavno "poslati u stečaj", tj. zatvoriti ih. No, očekivati da neki zaposlenik sveučilišta (makar i kao ministar znanosti) inicira takve promjene, toliko je iluzorno koliko je iluzorno očekivati da Hrvatski Telekom sam od sebe predloži stvaranje druge fiksne telefonske mreže.
Uostalom, ako više nitko ni ne pomišlja da postavi nekog aktivnoga generala za ministra obrane — ma koliko on bio dobar kao čovjek — zašto se isto načelo ne bi primijenilo na ministre znanosti i zdravstva? Obrana je, kaže se, suviše važna stvar da bi bila prepuštena samo časnicima. Ali — ni obrazovanje ni zdravstvo nisu toliko nevažni da bismo ih mogli prepustiti samo nastavnicima i liječnicima.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.