Gromki pljesak gotovo 40 tisuća gledatelja, krcatog Poljuda ispratio je Hajdukovce u
još jednoj Šekspirovskoj tragičnoj eliminaciji s europske scene. Kakva razlika od prije
tri mjeseca kada su Splićani eliminirali finsku Haku, a stadion se orio od zvižduka...
Sada je ostalo samo 1:1 protiv Rome što je značilo eliminaciju, ali je dojam bio takav
ponosan i uznosit nakon sjajne predstave, igre i borbenosti Splićana da se publika
spontano podigla na noge i dugim toplim pljeskom nagradila svoje junake hajduke. Hajduk je eliminiran s europske scene, ništa drugačije
nije se ni smjelo objektivno očekivati, pa ipak su hajduci bili tako blizu, sasvim blizu.
Baš kako su zlatne klupske generacije u svojim najslavnijim danima ostajale kratke za
isti ovakav mali korak, premda su imale na papiru znatno moćnije ekipe.
Hajduk je u prvom poluvremenu ugodno iznenadio svih, možda i samog sebe. Zanosno i
poletno sabio je veliko ime Rome u konopce i u tom čeličnom zagrljaju kakvog zacijelo
gosti ni u snu nisu mogli očekivati bijeli su zasluženo izborili vodstvo.
Bila je to nagrada za momčad koja je nadmašila svoje sposobnosti, izgarala na terenu i
pokazivala kako joj ni tehničke minijature nisu strane. Kada je Krpan gurnuo loptu kroz
noge Zebini i potom Bule balun zabio pod gredu, bilo je to nešto najljepše što je
Hajduk izveo ove sezone, a Krpanu i Buli trajna uspomena za cijelu karijeru.
Bila je to i kazna strategu Rome Capellu koji je u Poljudu ekspiremintirao. Trener gostiju
postavio je svoju momčad u obliku 4-5-1 s previše nespremnih igrača, rekovalescenata,
pa mu se to i osvetilo. Tako blijede, nemoćne i ingropane Rome ne vidjesmo ove sezone.
Samo Carew u vršku napada, nasukan baš kako je to Krpan bio u Rimu u prvoj utakmici. A
ostatak žuto-crvenih u traženju samih sebe.
U nastavak je Hajduk krenuo s velikim kapitalom i sa dozom opreza. Razumljivo. No, prava
prevaga na vagi Poljudskog borilišta, bio je preokret kod Rome. Capello je vratio svojoj
momčadi staru fizionomiju ipresložio je u 3-5-2, s time da je zbunjeni Candela prešao
na poziciju desnog beka, a u napadu su se našla dvojica i to vižljastih, Mancini kojeg
smo upoznali inače kao braniča, te Cassano koji će i u splitskom finišu postati
ekzekutor i dželat svih hajdukovih pritajenih ambicija. Tako presložena Roma zagospodarila je terenom i nizala - promašaje.
Kako su gosti nizali grešku za greškom ispred Runje i pogađali vratnice i grede umjesto
mreže, pomislili smo da je ovo Hajdukova prava europska noć trijumfa i senzacije. I
doista, Splićani su imali svoje dvije goleme šanse u samom finišu. Najprije je sudac
propustio isključiti Zebinu nakon jednog prekršaja nad Krpanom (štrkljasti Francuz već
je imao žuti karton i sudac mu je mogao pokazati žutka još jednom), ali Računica iz
tog slobodnog udarca nije izvadio zeca iz šešira. Pucao je slabo. A onda se još jedna
lopta iznebuha, iz ničega stvorila između Krpana i Pelizolia, da bi se otkotrljala u
nepovrat...
Činilo se da su produžeci neminovnost. I bilo bi tako da se nije dogodio tragični
nesporazum na samo pet minuta prije svršetka kada je Hajduk izveo onaj svoj uobičajeni,
klasični harakiri kada pobjeđuje sam sebe i od sebe pravi Hamleta. Nakon svega da
Cassano dobije takav poklon bon, odnosno poklon-gol...
Sada je najlakše reći kako je Roma bolja i kako je sve ovo logično. No, splitski dvoboj
protiv Rome ostat će u trajnom sjećanju. Veliki Hajduk, velika publika i na kraju svih
40 tisuća duša spontano u aplauzu, rezultatskom neuspjehu unatoč.
piše Slaven ALFIREVIĆ
Roma u našem malom mistu
Drage su mi ove velike utakmice. Ovo me podsjeća na ono vrime kad je Ajduk odija na
gostovanja u koje malo misto. Recimo, na Brač oli na Hvar. I onda bi cilo misto stalo u
fermu, a koji stari kapetan bi s onin dugin kanočalon sta na svoju teracu i gleda na pučinu,
i kad bi ugleda trabakul s kojin su dolazili fuzbališti, samo bi reka: "Eno
ga".
Cilo misto bi došlo na mul, žene bi stale u špalir, i dok su igrači izlazili, one su
pružale terine i nudile kroštule i fritule, a malo daje je sta stolić s bilon tavajon,
na kojemu su bili bićerini i bočice s rakijon, prošekon, maraškinon i kruškovcen.
Dica bi se zalipila uz igrače i potizala bi ih za rukav, a stariji bi in govorili:
"Ajde, maknite se, pustite ljude na miru". Onda bi se odigrala utakmica, Ajduk
bi in da osan goli, a prid kraj bi pustili domaćen centarforu da uvali počasni gol, onda
bi on, na račun toga gola, godinu dan po mistu iša ka kralj. Posli utakmice bi se zavrtili janjčići, vadilo bi se najboje vino, a poza
svega su se oni tvrdi kolačići s orasima lagano supali u prošek. Za vrime večere bi
izbile zdravice, falilo se goste i domaćina, a na kraju bi predstavnik Ajduka poklonija
domaćinu skoro skroz novi mantel-buvel broj 5, s kojin nije odigrano više od 20 utakmic.
Kad bi se mrvu popilo, domaćini bi znali upitat: "A šta oće reć da ni doša
Vukas?", a ovi iz Ajduka bi mu objasnija da je Bajdo lakše ozlijeđen, pa da ga čuvaju
za nediju.
Eto, svega san se toga sitija prid ovu utakmicu s Romon. Mi smo se užgali, nama je ovo,
posli one utakmice s Hamburgeron, najveća utakmica na svitu, a oni dolazu ka trabakulon
na izlet. Moj Ivan i njegovi pajdaši, stali su u sridu isprid hotela Park i čekali igrače
Rome, sve dok ih nije policija potirala. Tako da nisu uspili vidit je li doša njihov
Vukas. A njihovoga Vukasa nije bilo. Mrvu su ga stisla leđa, tako da će nastupit tek u
nediju kontra Leccea, a nisu došli ni njihov Jole Vidošević i Davor Grčić, jer su
malo ingravali trbuj.
U onu prvu utakmicu u Rim, bilo je na njihov stadion više naših navijači, nego njiovih,
a ovde na Poljud neće doć njanci jedan njiov. Protiv Ajduka je tamo bilo deset iljad
svita, a iduću nediju kontra Lazija, napunili su cili stadion. Bili bi napunili i dva,
samo da UEFA pušta da se jedno poluvrime igra na jedan, a drugo na drugi plac.
Šta san s ovin tija reć? Ništa. Samo to da je oduvik bilo velikih i malih. A koji bi ja
to ajdukovac bija da priznan da je Ajduk danas, ili bilo kad u svoju istoriju bija mali.
Kad vidin ovi puni stadion, sve ove transparente, ove napaljene navijače, dođe mi da se
popnen u svečanu ložu i rečen njihovon predsjedniku: "Ne znaš ti na koga si se
namirija! Di si ti bija kad je nama St. Ettienne uvalija pet... čekaj, ništo san se
zajeba".