strana 1 od 1

200. GODINA OD SMRTI ALBERTA FORTISA:
KOLONIJALNI POGLED U "PUTU PO DALMACIJI" (2)

Rusoovska fascinacija
"plemenitim divljakom"

Druga polovica 18. stoljeća, dakle vrijeme u kojem Alberto Fortis istražuje svoju kolonijalnu granicu, razdoblje je znanstvenih ekspedicija i velikog interesa javnosti za njih. Znanost preuzima primat u putovanjima i svatko pokušava otkriti svog mrava, opnokrilca, leptira ili novu biljnu vrstu. Fortisa prema vlastitom priznanju na put tjera korisna znatiželja

piše Jasen BOKO

Odjeci znanstvene ekspedicije u južnu Ameriku, koja će ostati upisana u povijesti ne po imenu svog formalnog vođe matematičara Louisa Godina već po imenu jednog od rijetkih koji se s nje uspio živ vratiti, geografa Charlesa de la Condaminea, promijenili su europski pogled na svijet. Ekspedicija kao svoj glavni doprinos ostavlja niz individualnih i neovisnih putopisnih tekstova koji su postali senzacionalno štivo europskih salona. Inače, ona se u međuvremenu raspala i s nje su prvi preživjeli počeli u Europu pristizati nakon deset godina, spustivši se niz mističnu Amazonu i tropsku prašumu, dotad bijelo mjesto svake zemljopisne karte.

Europska ekspanzija

Ono po čemu je potpuno neuspješni pohod bitan, jest činjenica da je on ponudio ključni model europske ekspanzije, na koji je Europa bila najponosnija, a koji je zapravo u svemu bio najsumnjiviji – znanstvenu ekspediciju. Do La Condamine ekspedicije europski imperijalizam pokoravao je brutalno, mačem i barutom - sad je otkrivena bitno suptilnija metoda: pod maskom znanstvenog istraživanja u stoljećima koja slijede Europa će nastaviti osvajati svijet i stavljati ga pod svoju kontrolu.
Druga polovica 18. stoljeća, dakle vrijeme u kojem Alberto Fortis istražuje svoju kolonijalnu granicu, razdoblje je znanstvenih ekspedicija i ogromnog interesa javnosti za njih. Znanost je preuzela primat u putovanjima i svatko pokušava otkriti svog mrava, opnokrilca, leptira ili novu biljnu vrstu.
I dok s jedne strane prirodoznanstveno istraživanje određuje putopis druge polovice 18. stoljeća on ima i svoj značajan humanistički aspekt. Fortisovo vrijeme i dalje je bitno obilježeno prosvjetiteljskim idejama. Jer, ljudi su, na tome će Rouesseau izgraditi, za dalji razvoj stvari vrlo utjecajno razmišljanje, jednaki i u načelu dobri i razboriti – premda se to ne bi reklo iz odnosa stvari u svijetu. Ma koliko se sam Rousseau suprostavljao prosvjetiteljskoj fascinaciji razumom, boreći se za pravo osjećajne duše i on je u dobrom dijelu svog djelovanja prosvjetitelj. Baš negdje u Fortisovo vrijeme, a njegov je putopis pravi iskaz tog pokreta, javljaju se nagovještaji predromantizma, rusoovska ideja o plemenitom divljaku ostavlja prve bitne tragove u književnosti i teoriji.

Putopis kao nefikcionalni žanr

U drugoj polovici 18. stoljeća isprepleću se svi ovi utjecaji, a Sterneovo Sentimentalno putovanje iz 1768. već u nazivu skladno spaja sentimentalnost i putovanje, formirajući stav koji će bitno obilježiti putopisnu litaraturu u vremenu koje dolazi.
Putopis bi se mogao prepoznati kao jedan od najstarijih žanrova, još Gilgameš i Odiseja temeljeni su na putovanju i sadrže brojne putopisne elemente. Nakon više od 20 stoljeća tradicije poštovanja putopisa kao nefikcionalnog žanra stvari se počinju mijenjati u renesansi, s putopisima iz Novog svijeta kad se subjekt, od antike reduciran, počinje približavati centru putopisne naracije.
U kasnoj renesansi razvijaju se dva osnovna tipa putopisa uopće, dominantna i do danas, a koji će već u Fortisovo vrijeme biti precizno podijeljeni. Riječ je o znanstvenom i sentimentalnom putopisu, podjeli temeljenoj na poziciji subjekta u naraciji. Kao žanr u svojoj osnovi putopis i jest umijeće delikatne ravnoteže između subjekta i objekta naracije, suptilna međuigra između promatrača i promatranog, sebe i svijeta, o čemu piše Casey Blanton u knjizi Travel Writing (The Self and the World).

Korisna znatiželja

Prosvjetiteljstvo je definitivna granica u putopisnoj literaturi, do mjere da se ranija razdoblja čak određuju pojmom pretravel (predputovanje), jer subjekt potpuno dolazi u prvi plan, putopisac postaje bitniji od fizičkog svijeta koji opisuje. Krajem 18. stoljeća zbog sad dominatne uloge subjekta u putopisu mijenja se i temeljni razlog, pokretač putovanja: nije više (znanstvena, istraživačka, državna) dužnost glavni pokretač. Želja subjekta za putovanjem, za širenjem duhovnih obzora, koja će u krajnjoj liniji rezultirati boljim upoznavanjem samoga sebe sad pokreće putnika i putopisca.
Fortisa prema vlastitom priznanju na put tjera korisna znatiželja, što bi se teško moglo protumačiti kao dužnost. Talijanski opat, međutim, u ovoj složenosti motiva koji ga tjeraju na put ima i dodatni razlog zapisivanja, neobičnu kombinaciju prosvjetiteljstva i dobronamjernoga kolonijalnog duha popravljanja domorodačkih naroda i uvjeta u kojima žive. Zaključujući pismo Antoniju Vallisnieriju o toku rijeke Krke putopisac priznaje: Priznat ću vam da potajno u sebi ćutim snažan užitak kada pomislim kako postoji mogućnost da moje putovanje donese neku blagodat dalmatinskom narodu, ako ne odmah sada, ono barem kad tome dođe vrijeme.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.