UDRUGA MOST OTVARA UTOČIŠTE NA MEJAŠIMA 4. STUDENOGA
Kućica u cvijeću za beskućnice
Još ćete vi navraćati ovdje na marendu i uživati u našem cvjetnom vrtu. Bit će
ovdje lijepo živjeti, vidjet ćete.
S tim nas je riječima iz kuće na Mejašima, u koju će za koji dan useliti prve
stanarke, žene sa socijalnim problemima koje se nemaju kome obratiti, ispratila Tatjana
B., buduća domaćica tog novog Prihvatilišta za žene. Inače, nekim sretnim spletom
okolnosti, Prihvatilište se udomilo u privatnoj kući koju je Grad otkupio od prvotnih
vlasnika, jer je trebala biti srušena zbog izgradnje mosta koji spaja Visoku s Mejašima.
Kako se most poslije, suprotno planovima, malo pomaknuo na drugu stranu, ostala je kuća,
u kojoj još uvijek žive i neke socijalno ugrožene obitelji.
— Kad nam je Grad dodijelio kuću za
potrebe ovog Prihvatilišta za žene, najveći problem nam je bio tko će tu raditi,
pogotovo zato što ovo neće biti klasična prihvatna stanica, nego će funkcionirati kao
stambena zajednica u kojoj će žene moći boraviti i preko dana. Slučaj je bio da smo
stupili u kontakt s Tatjanom, ponudili joj posao i vrlo brzo se o svemu dogovorili —
kažu nam Dado Lelas i Ivana Drljepan iz udruge Most, koji tek trebaju odrediti stroga
kućna pravila, kojima će se, uz Tatjanin nadzor, pokoravati njihove buduće klijentice.
I sama buduća domaćica Tatjana ima svoju potresnu priču. Ima 55 godina i živi sama u
podstanarskom stanu. Mirovina joj je 1.050 kuna, a podstanarina 1.200. Pa, kako ste
podmirivali razliku — pitamo je. — Kako ste se hranili?
— Radila sam povremeno kao turistički vodič, nisam imala puno izbora, svakako sam se
snalazila da preživim. Zato ni sekunde nisam dvojila hoću li prihvatiti ovu ponudu i
preseliti se na Mejaše — priča nam Tatjana, koja je do tužne ratne 1992. radila u
splitskom Brodogradilištu kao daktilograf za engleski jezik i kompjutorski operater, no
poslije je među prvima proglašena tehnološkim viškom.
— Dobila sam radnu knjižicu i četiri tisuće maraka otpremnine da nastavim živjeti.
Sedam godina sam bila na Burzi rada, a da mi kao upravnom referentu niti jedan posao nisu
ponudili. Poslodavcima kojima sam se obraćala nisam bila dovoljno mlada, pa sam bila
prisiljena raditi na crno... — prisjeća se Tatjana, koja je u međuvremenu nesretnim
slučajem ostala i bez sina jedinca i život joj se pretvorio u pakao. No, sada je, veli,
veseli što će opet, nakon puno vremena, raditi i što više neće biti podstanar.
Tatjani će se, kaže socijalna radnica Ivana Drljepan, već od 4. studenoga na Mejašima
pridružiti i prve žene koje trebaju stručnu socijalnu pomoć i privremeno utočište.
Mostovci su iskoristili prigodu da još jednom zahvale onima koji su im pomogli da opreme
Prihvatilište, a posebno SEM-u i rotarijankama, te su pozvali Splićane da još jednom
pokažu humanost na djelu i odreknu se djelića zimnice u korist njihovih klijentica.
Diana BARBARIĆ
DVOSTRUKA JEMATVA NA ODRINI IVICE ČAGLJA NA VISOKOJ
Loza pomislila da je proljeće
Davno su naši stari pivali "Škrta zemlja čuva
svoje blago...", ali vjerojatno nisu očekivali da će se na Visokoj, na rubu nekadašnjeg
Splitskog polja, u jednoj sezoni zabilježiti dva roda na istoj lozi. Na odrini u dvorištu
Ivice Čaglja, poznatog stručnjaka za oružje, ovih dana polagano dozrijevaju drugi
ovogodišnji plodovi crne sorte kardinal.
— Čudo prirode, a kako ću drukčije protumačiti ovu pojavu! Loze su stare oko sedam
godina, ali da dva puta cvjetaju i bacaju grozdove u jednoj godini, još nisam vidio. Prve
slatke plodove pobrali smo na prijelazu iz kolovoza u rujan, a sada pomalo stižu i novi.
Kada bi sunce barem malo zagrijalo, a bura nas zaobišla, djeca bi ponovno mogla uživati
u bobama — kaže Čagalj.
Dvostruka jematva na Visokoj ipak nije iznenadila stručnjake koji su nam pojasnili kako
je riječ o pozitivnom odjeku visokih ljetnih temperatura i dugotrajne suše. Biljka je u
svom genetskom kodu, poručuju poznavatelji, ljeto praktično prepoznala kao zimu i
aktivirala se tek nakon što su vrućine počele jenjavati. Jesen je za vinovu lozu u
dvorištu Čagljevih postala proljeće, pa su cvjetovi i plodovi stigli u punoj snazi.
G. ZUBČIĆ
|