strana 1 od 1

IZ POVIJESTI OMIŠKE KRAJINE I POLJICA (1)

liri, jaki i visoki, ali troma duha

Knjigom "Omiška krajina, Poljica i Makarsko primorje" u nakladi riječkog "Vitagrafa", autor Bože Mimica sintetizira povijest svog zavičaja od prethistorije do naših dana, prikazujući zemljopisni triptih (Omiš, Poljica, Makarsko primorje) kao sjecište burne povijesti i raznih civilizacija. Pri tomu koristi impozantnu literaturu i najnovije znanstvene spoznaje, iznoseći brojne povijesne činjenice te zavodeći u građu neuobičajenu sustavnost, preglednost i red. U autorovu izboru iz knjige donosimo nekoliko sintetskih cjelina. Autor je inače istaknuti naš numizmatičar, autor nekoliko opsežnih knjiga o numizmatici na tlu Hrvatske

Piše Bože MIMICA

Pišući o antičkoj baštini, imao sam uvijek na umu riječi uglednog arheologa Mate Suića, jednog od mojih uzora znanstvenog rada, koji je rekao da se bez temeljita proučavanja antičkoga razdoblja ne može znanstveno proučavati ni povijest hrvatskoga naroda, osobito njegova geneza. Ističući važnost susreta naših dalekih doseljenih predaka s domorodačkim življem, romaniziranim i poluromaniziranim Ilirima, romanskim stanovništvom dalmatinskih gradova i drugim doseljenicima iz raznih pokrajina Rimskog Carstva, Suić je buduće istraživače pozvao na proučavanje dalmatinskoga prostora od predslavenskog stadija preko protoslavensko-hrvatskoga do hrvatskoga etnija.

Nepoznati Iliri

Pri sabiranju prve povijesti omiškog područja, radi jasnijeg osvjetljavanja etničkog oblikovanja primorskih Hrvata, odazvao sam se tom pozivu i opširno se bavio pražicima antičke baštine u Dalmaciji i omiškoj regiji. Dakako, najviše pisanih podataka ima o grčkoj kolonizaciji i rimskoj vladavini Dalmacijom, a najmanje o ilirskom razdoblju, koje me posebno zanimalo.
Najstarije doba Ilira i inače je prekriveno tamom prapovijesti. Zacijelo nikad nećemo saznati kako su živjeli i što su radili na Balkanskom poluotoku i u Panoniji do polovice prvog tisućljeća prije Krista. Neke podatke daleke ilirske prošlosti možemo otkriti na osnovi vrlo oskudnih pisanih izvora iz kasnijih vremena i arheoloških nalaza jer, budući da antički pisci uglavnom navode podatke o ratovima Ilira protiv Grka, Makedonaca i Rimljana, iz tih izvora ne možemo mnogo saznati o ilirskim običajima, vjerovanjima i svakidašnjem životu.
Međutim, pouzdano znamo da su na području omiške regije živjela različita ilirska plemena i zajednice. Među njima su najvažniji bili Delmati (Dalmati), koji su prema grčkom geografu Strabonu (stoljeće prije Krista) nastavali današnji prostor Trogir-Vrlika-Županjac-Omiš do rijeke Cetine. Budući da su se u dugotrajnim borbama protiv Rimljana u osvajanju istočne obale Jadrana toliko isticali hrabrošću, Rim ih je počeo poistovjećivati s drugim ilirskim plemenima i po njima čitavu provinciju naziva Dalmacijom.
Od Cetine do Makarske u doba rimske vladavine živjeli su Daorsi, a područje oko ušća Neretve do južnoga kraja poluotoka Pelješca nastavali su Ardijejci. Od tih plemenskih zajednica potječe niz ostataka gradina, rasutih na uzvisinama različitih nadmorskih visina još iz željeznoga doba. Osim suhozidnih bedema, sačuvanih u ostacima, većina ima velike tumule na najvišim točkama gradina. Na pojedinim gradinama nalaze se nadgrobni humci nešto manjih dimenzija od tumula, koje narod naziva gomilama ili gomiletinama. Danas su većinom uništeni, ali se u njima još mogu naći skeleti i česti keramički predmeti domaće radinosti.

Tri kupanja

Rekosmo da o izgledu i životu Ilira malo znamo iz pisanih izvora, a najviše podataka možemo dobiti iz arheoloških nalaza i prikaza na ilirskim kamenim spomenicima iz vremena rimske uprave. Grčki pisac Hadrijan (3. stoljeće stare ere) tvrdi da su Iliri bili veoma jaki i visoki u boj i pogibelj uvijek spremni srnuti, ali troma duha. Međutim, antropološka mjerenja grobnih ostataka u Slovenskom primorju pokazuju da su muškarci u prosjeku bili visoki 1,65 m, a žene 1,53 m, što se danas ne smatra nekom visinom. Prema reljefima na spomenicima, nisu brijali brade.
Visokocivilizirani Grci prezirali su barbarske Ilire i pisali o njima uglavnom s antipatijom. Prigovarali su im da se kupaju samo tri puta u životu: pri rođenju, ženidbi i smrti, a Strabon piše da su živjeli u zemunicama iskopanim pod gnojnicama. Teško je reći koliko u tim vijestima ima pretjerivanja, a tvrdnje o kupanju vjerojatno se odnose na ritualna pranja kakvih je bilo i u drugih naroda. Do rimskog osvajanja ne znamo ni koje su ih bolesti mučile. Najviše podataka iz rimskoga doba govori o kugi i drugim epidemijama koje su često harale. Čini se da je narodna medicina bila razvijena, a najpoznatija biljka bila je perunika (Iris Illyrica), koja zacjeljuje čireve, uspavljivala je ljude, liječila glavobolju i druge bolesti, a samljevena i pomiješana s medom izazivala pobačaj. Kao kod svih primitivnih naroda, bila je raširena i magijska medicina povezana s praznovjerjem.

Magijski kanibalizam

Osim praznovjerja i njegovih različitih manifestacija (npr. vjerovanja da zli ljudi mogu ubijati pogledom), Iliri su imali i jedan vrlo ružan običaj, karakterističan za primitivne narode na nižem stupnju razvitka. Ubijali su ritualno svoje neprijatelje, a katkad i vlastite suplemenike, jeli njihovo meso i pili im krv. Taj kanibalizam potječe iz prapovijesnog doba i povezan je s religiozno-magijskim vjerovanjima da će jedući meso neprijatelja i pijući mu krv steći njegove osobine i postati jači i opasniji. Zabilježeno je da su Autarijati ubijali svoje nemoćne i ranjene borce da ne padnu neprijatelju u zarobljeništvo. Po okrutnosti su Ilire nadmašili samo Kelti, osobito Skordisci koji su bogovima žrtvovali ljudsku krv i pili iz ljudskih lubanja. Ritualna umorstva i ljudožderstvo bili su poznati svim ilirskim plemenima, najviše onima u unutrašnjosti.
O ilirskoj odjeći i obući nemamo nikakvih podataka do pojave nadgrobnih spomenika u rimsko doba. Prikazani likovi na spomenicima najčešće su odjeveni u narodnu nošnju. Muška odjeća sastojala se od ogrtača (odnosno haljine), duge ili kratke košulje, hlača (koje su rijetko nosili), četiri vrste kapa (od kojih jedna sliči na albansku bijelu kapicu keče) i opanaka (pretpostavlja se da su Slaveni preuzeli taj tip obuće od Ilira). Ženska narodna nošnja bila je bogatija. Ilirske žene nosile su dugu donju haljinu do stopala ili kraću do ispod koljena, gornju haljinu i ogrtač s kapuljačom iznad koje su žene nosile marame i različite kape.
Među brojnim kultovima starih Ilira, koji se ne odlikuju bogatstvom mitoloških sadržaja kao grčki, dominirao je u prapovijesno doba kult Sunca. To potvrđuje niz nađenih privjesaka u obliku koncentričnih krugova, uklesanih motiva na kamenim spomenicima, ugraviranih na pojasnim kopčama, potkoljenicama i drugim predmetima. Među tim simbolima osobito je rasprostranjen prikaz zmije, povezane s ilirskim imenom, koju se Iliri od neolitskoga doba štovali kao simbol plodnosti.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.