strana 1 od 3

PLAVUŠA U KOKPITU
NAŠA REPORTERKA U POSADI KRSTAŠA NA REGATI PALAGRUŽA 2003.

JURNJAVA U MODRICAMA

Mene su smjestili na krmu, između Marka skipera i Ante na škotama, valjda da me ne izgube u mraku, iako sam i ja sama u pojedinim trenucima željela pobjeći skokom u mračno more. Čak i ono mi se svojom dubinom i hladnoćom činilo kao spas od noći koja je bila pred nama...

Moram priznati kako je sama brojka od 175 nautičkih milja prema Pala-gruži i natrag predstavljala pravi izazov. Još kada je urednik Mora Ivica Flesch zahtijevao da se ne ide samo do pomoćnog cilja oko Malte (između Velog i Malog Drvenika) već da se “odradi” prava regata i dan i noć jedrenja, adrenalin mi je porastao. Bio je još viši nakon objašnjenja fotoreporteru Nikoli Viliću gdje nam je destinacija ovaj vikend. On je samo rekao:
— Uh, ubitačno!
I to ubitačno pratilo me je tijekom cijele regate.
Poziv da budem član posade na palagruškoj regati, koja se u organizaciji splitskog Mornara jedri sa startom ispred splitske Gradske luke, s okretom oko Malte i pravac Palagruža, te natrag u cilj ispred lukobrana splitskog ACI-ja, stigao mi je ispred posade Tea 4sailing.com. Deset članova ove 12,5 metara duge jedrilice, s kormilarom Markom Marinovićem te njegovim bratom Stjepkom, poznatijim kao Fila, taktičarom, te Antom Kovačevićem kao trimerom, trebali su bili moji domaćini sljedeća dva dana navigacije. Ostali članovi posade bili su: Boris Kero, Kolja Dumanić, Gojko Nizić, Andrija Lukenda, Marin Čutura, Joško Purko i Marko Paušić.

Brodski komfor

U isto vrijeme organizator regate Emil Tomašević je, ispred Mornara, fotoreportera ukrcao na brod tek pristigao u Jadran, Assu Abloy, jedrilicu u žutoj boji dugoj 19 metara, vlasništvo Marka Murtića, sina našeg slikara Ede.
Dok sam ja pogledom ispraćala žuti brod i Nikolu, moji domaćini su se dali u što bolju prezentaciju svoje jedrilice. Svi u glas objašnjavali su mi koje je ovo jedro, pa ovaj genaker, pa spinaker, i tako unedogled, dok sam ja tražila komfor na brodu. Znate ono, neki WC, pa možda i malo kuhalo ili čak u ove vruće dane — hladnjak. Ništa — ni “k” od komfora — čak su i ležajevi spartanski, spužva na njima je toliko tanka da se nisam usudila ni sjesti, a kamoli se ispružiti. Kuhinja je odmah nakon dolaska broda u Split, preciznije u lučicu Spinut, koja je matični klub Tei, dobila “izgon” iz utrobe jedrilice, a umjesto WC-a su mi pokazali bijeli “sić”!
Prvo smo održali sastanak posade, gdje je Fila strogim glasom naredio — oblačenje. A u zraku plus 36 stupnjeva!
— Sve do Malte nema silaska u brod, sada se obucite, namažite, stavite kape, spremite mobitele i provjerite jedrilja. Idemo ljudi jedrit, a ne se
zafrkavat!

Bogati meni

Nakon ovoga govornog “ribanja” posada je zaslužila nagradu – doručak!
— Tko je za sendvič?
— Svi!
Što smo tražili, to smo i dobili: kvarat kruha, mortadelu s maslinama i sir. Uh, da, i vode u izobilju.
A jelovnik je bio čaroban cijela dva dana: mortadela s maslinama, sir i kruh, pa opet sir, mortadela s maslinama i kruh, i da ne zaboravimo još jednu novu deliciju: kruh, sir i mortadela s maslinama.
A na startu gužva!
Više od dvadeset jedrilica bilo je spremno za nove okršaje, oni manji do okreta oko Malte, pa preko Šolte i natrag u Split, a oni veći oko Malte prema dalekoj, dalekoj Palagruži, pa cijelu noć prema Splitu, i kad dođu... A zadnji rok je bio u ponedjeljak ujutro u 9 sati. Strašno, strašno daleko vrijeme, kada se zna da je start u subotu u 11 sati.
— Pogledaj Cometu, izgleda impresivno, naglas je Marko komentirao novi najveći brod s ove strane Jadrana.
Brod je sada u vlasništvu Zadranina Damira Majetića, a u svojoj zbirci uspjeha ima i pokal s najmasovnije jadranske regate Barcolana.
Uz Cometu, pažnju je plijenila i Assa Abloy, gdje je u posadi od čak 18 ljudi bio i fotoreporter Nikola, pa smo se mi s Tee 4 odmah onako u prolazu namjestili za poziranje.
— Vira!
Čuvaj glavu, kacaj škote!
— Tko mi sidi na škoti, digni dupe!

Pozadinska bol

I tako smo se non-stop šetali s jednog na drugi kraj broda. Taman se namjestiš na jednom boku, izbaciš noge izvan broda, provučeš glavu između dviju sajli na ogradi, zagledaš se u daljinu gdje ljudi uživaju na suncu, surfaju i izležavaju se na ležaljkama, a tebe već boli sve od tvrde brodske plastike.
I tako, zagledan u ljepote otoka i obale koja se izmjenjuje pri jedrenju prema Drveniku, uspiješ donekle anulirati onu bol koja resko i neumoljivo stiže iz “pozadine”, a ono opet netko viče:
— Vira!
I sve ponovno.
— Sandra, stavi kapu i namaži nos, obuci majicu dugih rukava i čuvaj glavu!
Dobila sam i ja naređenje koje se, to ste već mogli i zaključiti, na brodu mora bez pogovora ispuniti. Nema veze što mi se kapa ne sviđa, a ni masna bijela “traka” kreme na mom nosu nije mi baš išla uz styling — no nisam ni zucnula. Samo sam negdje u mislima prebirala tko mi je ono savjetovao kupaći kostim i sunčanje na regati.
Koje sunčanje, nema ni pola centimetra četvorna za sjesti, a kamoli za izležavanje i sunčanje!
I tako smo, “skakućući” s jednoga boka broda na drugi, došli do okretišta oko Malte, sretni jer je ispred nas samo bila žuta jedrilica Assa Abloy, te u našoj neposrednoj blizini Viga, a desno od nas brod Adria Azia Darka Prižmića iz Orebića.

Odustajanje “Comete”

— Sad će prava tramuntana, idemo ravno na Vis, pa šta bude.
— Hoćemo li desno od Visa ili pak lijevo?, pitao je Ante, a odluka je ipak pala lijevo, dok smo pogledom ispraćali Prižmića, koji je krenuo desno.
Brzinom od 11 nautičkih milja, punih jedara tramuntane koja je momke prisilila i na kraćenje glavnog jedra, orcavali smo prema svjetioniku Stončica, na lijevoj strani Visa.
— Za dana ćemo po ovom vitru doći i do Palagruže. Barem da je jednom vidimo i po danu, a ne samo na noćnom jedrenju, komentirao je Ante prijašnje regate, kad im bog Eol nije bio tako naklonjen pa su do Palagruže — plutali.
— Idemo odlično, no evo iza nas i Comete, sad će nas prić, ovo je baš njeno vrime kao pogođeno. Em što je brza, ima i ogromno jedrilje, sad kad ih nategne samo će projurit pokraj nas, Marko se trudio meni pojasniti vrijednost Majetićeva broda i dok sam napeto čekala tu ljepoticu da nas prijeđe – njih nakon Visa nikako na vidiku. Iza Stončice se nisu pojavili, a mi smo tek poslije doznali kao su zbog kvara na brodu odustali, i to baš kad su na moru bili idealni uvjeti za njih – za pravu navigaciju. Šteta!
A mi smo nastavili punim jedrima – naprijed!

Morski pas

Otvoreno more mamilo nas je, valovi su nas pozdravljali, a njihove krijeste dosezale su i visinu od dva metra, pa i na boku broda koji se opasno približavao kutu od 90 stupnjeva, tako da sam cijela bila mokra. Kako ja, tako i ostatak posade zadužen za provu. Nije mi mnogo pomoglo ni posuđeno Borisovo odijelo...
— Eno je!
I stvarno, nakon osam i pol sati jedrenja i prijeđenih 100 nautičkih milja (puta 1852 metra, ako želite izričaj u kilometrima), ugledali smo otok dok nam se s njegova vrha “smiješio” svjetionik.
S dolaskom u zalazak sunca taj pogled je bio prekrasan – na morskoj površini Palagruža se izdignula kao u inat, upućujući morskim vukovima posljednji pozdrav prije talijanske obale. A nas je pred samim otokom svojim perajama pozdravio – morski pas.
U tišini smo okružili otok, Marko se radiovezom javio regatnom odboru, a mi smo zadivljeni gledali zalazak sunca i otok u svoj svojoj ljepoti. U nijemom divljenju prenuo nas je skiperov glas:
— Idemo, vira, još nas čeka 70 nautičkih milja, a noć samo što se nije spustila.
Povratak u stvarnost i opet javljanje boli po cijelom tijelu, a vjetar je nakon tramuntane okretao na buru, pa se opet u kokpitu broda vijećalo gdje ćemo — pravac Hvar, Pokojni dol, pa se po buri spustiti prema Paklenjacima i na Split.

Gdje je gušt?!

No, više “meštre od jedrenja” nisam mogla s koncentracijom pratiti. Kako se spuštala noć, spuštali su se i moji kapci, umorni od silnog sunca, vjetra, ukočenosti i čega sve još ne. A kada je val po tko zna koji put prekrio i moje noge, samo sam zavapila:
— Pa gdje vam je ovdje u svemu ovom — gušt?
— Gušt je što znaš da je i ostalima isto, pokušao je na izmučenim licima Ante izmamiti osmijeh. Ne baš uspješno.
S padanjem mraka i vožnjom prema Hvaru posada se osula — polovica je otišla na odmor, na tvrde ležajeve u utrobi broda koja je obilovala i vlagom i vodom, pa je trebalo i “sekavati”. Ostali koji su ostali na palubi svim su se silama trudili ne zaspati. Mene su smjestili na krmu, između skipera Marka i Ante na škotama, valjda da me ne izgube u mraku, iako sam i ja sama u pojedinim trenucima željela pobjeći skokom u mračno more. Čak i ono mi se svojom dubinom i hladnoćom činilo kao spas od noći koja je bila pred nama.
A vjetar pet bofora, probija i šesticu, mrak se spustio, hladnoća probija do srži unatoč odijelima, pa kada mi val po tko zna koji put “posjeti” noge, čak mi se učini i ugodnom toplina mora na nogama, vlažnima već cijeli dan. A glava samo pada, uspijevam i spavati među sajlama, iako ne znam objasniti kako mi to polazi za rukom.
Sve dok netko ne zaviče: — Vira!
Pa opet s mukom naređujem svom ukočenom, mokrom i promrzlom tijelu da se pokrene i prebaci na drugi dio broda i opet potraži onaj tako udobno-neudobni položaj i nastavi spavati.

Hvatanje bure

No, poziv na viranje vratio me je u okrutnu stvarnost, i ponovno premještanje na drugu stranu broda, dok se sad već, nakon tramuntane, hvatala bure koja je tijekom noći okrenula.
I tako smo do jutra klizili južnom stranom Hvara, a zora nas je uhvatila pred samim gradom Hvarom na jednoj i Paklenim otocima na drugoj strani. S prvim zrakama sunca smo prošli između i pravac Split. No, kako je dan donio bolju vidljivost, donio je i našeg pratitelja u neposrednoj blizini — Prižmićev brod, onaj što smo ga izgubili negdje oko Visa, sada nas je pratio u stopu.
— Ma nema brige, u Splitskom kanalu ćemo mu pobjeći, lakši smo, već sam vam rekao, koncizno je opet komentirao Fila.
Rečeno — učinjeno.
A da samo znate sreću koju sam ja, ma svi mi, osjetila oko 7 sati ujutro u nedjelju kada su se na obzoru pojavile prve konture Splita — definitivno “najlipšeg grada na svitu”. Odmah je na brodu nastala strka — probudili smo se svi, živnuli, uskakali jedno drugom u riječ, sve dok Boris opet nije priredio svoje legendarne sendviče. Ma znate one: mortadela s maslinama, sir i kruh.

Šlag na kraju

Ipak, ni njihov ustajali okus nije nam umanjio radost kad smo čuli trubu regatnog odbora koja nam je u 8 sati i deset minuta, znači nakon 21 sata jedrenja, označila uspjeh — u cilj smo ušli kao drugi, nešto manje od sat vremena zaostatka za prvoplasiranom posadom Asse Abloy. Truba je donijela radost i olakšanje — okončane su naše muke.
No, bez obzira na sve, šlag ipak dolazi na kraju — ušavši u utrobu broda, tražila sam svoj ruksak i onu neiskorištenu vreću za spavanje. A i jedno i drugo na podu, u vodi.
Ajme meni, mobitel, dokumenti, sat, odjeća, sve mokro! Mobitel neupotrebljiv, novac smočen, slike na dokumentima neprepoznatljive i, što je najgore, bez suhe odjeće za vratiti se doma.
A uza sve to, tko će kolegama i prijateljima objasniti i one brojne modrice po cijelom tijelu?
No, bez obzira na sve — guštala sam i već u mislima pisala prijavu za prvu regatu koja je u kalendaru, a za Palagružu opet rezervirala mjesto na
Tei 4sailing.com.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.