TIBETSKI PUTI - TERENSKIM VOZILOM PO KROVU SVIJETA (1)
Oči u oči s visinskom bolešću
Da bi se uopće dobila dozvola za ulazak u Tibet - koji Kina tretira kao vlastitu,
okupiranu koloniju - iz Nepala potrebna je grupa i agencija koja je organizira. Grupi se
dodijeli grupna viza i grupna dozvola za ulazak u Tibet, a jednom na krovu svijeta kineski
će se vojnici pobrinuti da se viza i dozvola kontroliraju više puta dnevno i da se grupa
tih sedam dana na koliko se viza može dobiti drži na okupu te zajedno i napusti zemlju
nakon što se uvjerila u - dobrobiti koje je Tibetu donijela kineska vlast
Piše
Jasen BOKO
Probudilo me komešanje i uznemireni uzvici iz susjedne sobe. Spavali smo u očajnom
prenoćištu uz cestu, bez vode i zahoda, bila je to naša prva noć nakon ulaska u Tibet
iz Nepala. Mjesto Neylam koje bi najlakše bilo definirati kao tri kuće u dva reda na
visini je od 3600 metara, za nenavikle i rijetke turiste koji su pristigli iz Kathmandua
sa nizinskih 1300 metara, priličan visinski šok.
U susjednoj sobi napad visinske bolesti australskog je ragbijaša Johna, ljudinu od čovjeka,
oborio prvo u nesvjest iz koje je zatim počeo kliziti u komu. U grupici turista koji su džipovima
te večeri ušli u Tibet na Johnovu sreću našao se i švicarski liječnik koji je već
imao iskustva s visinskom bolešću, pa je kombinacija tableta, enormnih količina vode i
malo priručne psihoterapije pomogla uspaničenom Australcu. Nitko te prve noći nije
spavao, kombinacija simptoma visinske bolesti i strah od mogućeg ponavljanja napada kod
nekog drugog uznemirili su malu grupu.
Kontrole, kontrole
Nisam čovjek koji putuje u grupama, ali da bi se iz Nepala ušlo u Tibet jedina mogućnost
je organizirana tura, kineska okupacijska vlast nema nimalo milosti prema turistima željnima
tibetanskog iskustva, pogotovo kad oni dolaze s nepalske strane, odakle mogu naići mnogi
sumnjivi elementi. Naime, na jugu Tibeta u indijskoj Dharamsali tibetanska je vlada u
izbjeglištvu, na čelu s Dalaj-lamom i dok je ostatak Tibeta u sigurnom geografskom okruženju
domovine Kine, s juga dolaze mnoge potencijalne opasnosti, najčešće u obliku
propagandnih materijala, ili, ne daj bože, slika Dalaj-lame.
A s Kinezima se nije šaliti. Da bi se uopće dobila dozvola za ulazak u Tibet - koji Kina
tretira kao vlastitu, okupiranu koloniju - iz Nepala potrebna je grupa i agencija koja je
organizira. Nema se što tu individualno vrdati i šetati Tibetom. Grupi se dodijeli
grupna viza i grupna dozvola za ulazak u Tibet, a jednom na krovu svijeta kineski će se
vojnici pobrinuti da se viza i dozvola kontroliraju više puta dnevno i da se grupa tih
sedam dana na koliko se viza može dobiti drži na okupu te zajedno i napusti zemlju nakon
što se uvjerila u dobrobiti koje je Tibetu donijela kineska vlast.
Uspon iz suptropskog Kathmandua na hladni tibetanski plato ide tzv. Autoputom
prijateljstva, koji je prvi susret s ironijom, ako ne i cinizmom koji prati situaciju u
Tibetu. Kakvo prijateljstvo Kine i Nepala takav i autoput koji spaja Kathmandu i Lhasu.
Pretpostavljam da je omiljena kletva tog kraja: Dabogda se džipom vozio od Kathmandua do
Lhase!
"Pokretna bolnica"
Pet ljudi u džipu (o vozaču da se ne govori) uz mene čine mladi australski šumar
Duncan, naturalizirani Amerikanac mađarskog podrijetla zanimljivog prezimena Faust, koji
inzistira da ga zovemo George, zaposlen u marini na Floridi i dvije nizozemske
prijateljice (po hrvatskom zakonu definirali bismo ih kao članice istospolne zajednice)
Ann Mari i Kristin.
Sljedećih pet dana putujući od Kathmandua do Lhase, tibetanske prijestolnice, truckat ćemo
se autoputem prijateljstva, teško disati zbog visine i stalne maske na licu kojom se
uzalud borimo protiv prašine, dijeliti kojekakve sobe po prenoćištima uz prašnjavu
cestu i još gore obroke, te silom prilika nazvanom grupna viza biti upućeni jedni na
druge. Zemlju možemo napustiti jedino svi zajedno i nitko bližnjem svom ne bi poželio
nikakvu nevolju: dogodi li se nešto nepredviđeno nekom od nas – nitko ne može iz
Kine! Tog prvog tibetanskog jutra u Neylamu, kad
je trebalo nastaviti put, visinska bolest dohvatila je i Duncana, u toku sljedećeg dana
podleći će joj i Kristina, a George, čak i ako je Faust, podlegao joj je toga
poslijepodneva, na sreću samo na pola dana. Džip je toga dana bio pokretna bolnica,
nimalo ugodna situacija, s obzirom da je autoput prijateljstva u dobrom svom dijelu potrošena
vododerina koju bi zvati makadamom bio nezasluženi kompliment i koja tragove asfalta neće
vidjeti do pred Lhasu, udaljenu 900 kilometara, a da cijela stvar bude još gora - s
usponom smo tek počeli. To što sam visinskom bolešću netaknut ne zahvaljujem jakoj
konstituciji nego pametnom savjetu iskusnijega prijatelja, alpinista Stipe Božića, koji
je u Tibetu kao doma, a s kojim sam jednom davno, stvarno davno dijelio alpinističke
dane.
Iznad 4000 m
Nije naravno visinska bolest najgora stvar koja vam se u životu može dogoditi (može
vas recimo udariti i grom), ali je riječ o vrlo neugodnom iskustvu koji pamtim iz posjeta
Cuzcou u Andama, a koje može biti fatalno. Naime, u Tibetu je problem što ćete već
drugog dana puta preći jedan od najviših cestovnih prijelaza na svijetu na 5200 metara,
a ispred vas na putu do Lhase još su tri takva. Jedini pametan savjet u slučaju visinske
bolesti je: dolje, hitno izgubite visinu, čak i nekoliko stotina metara može vas
spasiti.
Na Tibetu čija je prosječna visina iznad 4000 metara ne postoji dolje, jednostavno
nemate gdje. Nema ni helikoptera ili zrakoplova koji bi se odnekle mogao pojaviti i
spasiti vas, spustiti se ne možete nigdje, ostaje dakle jedino nada da vas na toj
pustopoljini neće pogoditi visinska bolest, a ako vas baš lupi, ostaje mogućnost da neće
biti fatalna, što se događa u dva slučaja godišnje na Tibetu. U toj nadi da ćete
izbjeći simptome i eventualne posljedice može pomoći savjet iskusnog prijatelja u vidu
tableta koje pomažu kod glaukoma, epilepsije i – visinske bolesti.
Stalno u sebi, zahvaljujući Stipi, mogao sam nastaviti uspon na Tibet u našem džipu-mobilnoj
bolnici.