strana 3 od 3

O DUVNJACIMA, NJIHOVIM PROFESIONALNIM SKLONOSTIMA I SOCIJALNOM STATUSU, ŠTO JE POSLJEDICA GASTARBAJTERSTVA

Na fakultet, pa u gipsere

Zanimljivo je da "gipspuc" radi i nemali broj školovanih, fakultetskih obrazovanih Duvnjaka. Oni završavaju fakultete samo zato da dokažu kako su pametni, a onda se prekvalificiraju u gipsere, gdje se može bolje zaraditi nego u prosvjeti, općinskoj službi, institutu…

Piše Petar MILOŠ

Što radi Duvnjak kada završi Ekonomski fakultet u Zagrebu? Prebaci skelu na Filozofski. Ova anegdota ponajviše govori o Duvnjacima, njihovim profesionalnim sklonostima i socijalnom statusu, što je posljedica gastarbajterstva.
Kada se krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj prešlo na nove građevinske tehnologije žbukanja gipsanim smjesama vanjskih i unutarnjih zidova, Duvnjaci, kojih je tada u Njamačkoj radilo oko 5000, masovno su se latili tog novog i teškog zanimanja koje se u žargonu zvalo gipser. Prvo stoga što je to težak posao koji se mora raditi akordaški, a drugo zato što se moglo dobro zaraditi. Treba znati da su ti bivši poljodjelci bili kao stvoreni za akordaški posao. Tako su živjeli i njihovi preci koji su ljeti radili i po dvadeset sati dnevno, a zimi sijelili i uživali u plodovima svoga rada. Naravno da u Njemačkoj nisu imali konkurenciju za taj teški posao, pa su tamo naučili zanat, upoznali alate i materijale, pa zatim dovodili rodijake koji su na crno učili isti posao. Tako je npr. u Müenchenu dovoljna preporuka za fasadera činjenica da je "aus Duvno". Zato su se neki ljutili što je Duvnu promijenjeno ime u Tomislav Grad, pa Duvnjaci u inozemstvu i dalje, tražeći posao, govore da su "aus Duvno".
Prva je generacija gipsera već u mirovini ili pak na duvanjskim grobljima, ali su isti posao nastavili drugi i treći naraštaj. Pošto je EU zabranio rad na crno, ratom razrušene BiH i Hrvatska pokazale su se kao golemo radilište za duvanjske gipsere. Na sve strane rade oni unutrašnje i vanjske žbuke, termo i stiropor fasade, kupatila i potkrovlja od rigips plata… Posao se radi u kolonama po tri ili četiri čovjeka, od kojih dvojica moraju biti znalci, a dvojica mogu biti i irgeti_početnici. Idealno za rodijake. Uistinu, treba doći u duvanjski kraj, pa vidjeti najljepše fasade u Europi. Naime, Duvnjaci su fasade svojih kuća uredili kao nitko, pa sela izgledaju kao krasne makete. Po svojoj se ljepoti izdvajaju i zgrade u Mostaru, Makarskoj, Zagrebu, Osijeku, Zadru, Splitu… koje su radili duvanjski gipseri. Znaju to i čelni ljudi velikih proizvođača građevinskih materijala poput Baumita, Knaufa, Roefixa… koji na seminare pozivaju više gipsera iz Tomislav Grada, nego s čitavog područja bivše Jugoslavije.
Zanimljivo je da "gipspuc" radi i nemali broj školovanih, fakultetskih obrazovanih Duvnjaka. Oni završavaju fakultete samo zato da dokažu kako su pametni, a onda se prekvalificiraju u gipsere, gdje se može bolje zaraditi nego u prosvjeti, općinskoj službi, institutu… Rodijak Iko je primjerice završio pravo, ali je sada vrsan gipser, diplomirani agronom Mijat se također prebacio na "gipsputz", kao i inženjer Mate, profesor Manje, nastavnik Pere, ekonomist Stipica… I sasvim je moguće da Duvnjak dva puta završi Ekonomski fakultet – jednom studirajući, drugi put uredivši fasadu na zgradi fakulteta. Samo je čudno da u Srednjoj strukovnoj školi u Tomislav Gradu, kod tolike mogućnosti izbora zanimanja, ne postoji mogućnost da se netko školuje za gipsera. Ovdje i dalje svake godine maturira tridesetak kemijskih tehničara, premda u općini nema ni jednog kemijskog pogona. Tu struku završavaju obično djevojke, ali njima škola treba samo udaju, da imaju diplomu kao znak učenosti. Nažalost, malo njih se prebacuje na "gipspuc", zasada tek rodica Iva. Jadno muško.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.