Mali oglasnik Portal SD Trafika Marketing Otvoreno more Izdanja
[Povratak na naslovnu stranu]
ponedjeljak, 30.6.2003.
  novosti
teme dana
ekonomija
kultura
mozaik
crna kronika
  dalmacija
split
županija
zadar
šibenik
dubrovnik
bih
  pressing
stella
feljton
kolumne
osmrtnice
zadnje vijesti
  impresum
prometni vodič
kretanje brodova
mali oglasi
  kontakt
linkovi
arhiv
e-mail adresar



 
strana 1 od 1

GRADITELJI PRIČE O LJUDIMA KOJI SU ZNOJ, ŽULJEVE I ZNANJE ULOŽILI
U AUTOCESTU SPLIT-ZAGREB 6

Visibabe na teramešu

Najveći terameš u Europi, napravljen od ručno obrađivanog kamena koji je zatim slagan u kocke i postavljan bez ikakvog vezivanja, pravo je remek-djelo građevinskih alpinista penjača, nazvanih Visibabe. Njihova piramida ispod Svetog Roka već se pročula među stručnjacima

Piše Meri Šilović
Snimio Joško Ponoš

Mislite da vam je vruće? Vjerujte, ni upola koliko je tamo ispod Svetog Roka oko tunela Ledenik. Omarina nad friškim crnim asfaltom miješa se s oblacima prašine koji stižu s kamionima ili sa strmih kamenih strana "klanaca" u koje je cesta usječena i sve to se ne može zbrojiti sa tek plus 40. Zapravo, stvarno, tko zna koliko je to u Celzijima. Najbolje je i ne misliti. Lakše se diše (nova formula). Podne, upeklo, bjelasa se sve uokolo, a na visinama i u dubinama, 60-ak metara dolje ili gore — vise Visibabe. Tako sebe zovu Konstruktorovi alpinisti penjači koji ovih dana, dok rok, cesta i tuneli utrčavaju u posljednje dane do cilja (a finišira se utrka koja traje već sedam godina) vješaju i sidre mreže na vrhu visokih kamenih obronaka pa ih zatim niz strminu učvršćuju i sidre opet na dnu da vam sutra, dok budete jurili autocestom, ne daj Bože, ne bi palo što na glavu, kakav kamenčić ili kamenčina. Sunce o svom poslu, oni o svom, a bogme i mi o svom. Pa tko će bolje, tko će jače. Meni je malo pun kufer, ali...

Faraonski posao

Splićanin Zlatko Sunara i njegovi gerilci Visibabe u akcijiNegdje nakon pedesetak metara prašinarenja na već gotovoj cesti, između tunela Ledenik i tunela Sveti Rok, susrećemo građevinskog tehničara Zlatka Sunaru, Splićanina, domaćega štono bi se reklo. Poslovođa je, šef Visibaba. Veli: "Nije se lako penjat gori, ali sve je to šala, dječja igra prema teramešu. Ajmo mi prošetat lagano da vam ga pokažem." Opet terameš! Posljednji put kad sam prije dvadesetak dana bila na autocesti, stalno su mi spominjali terameš, ali kako se ne razumijem, a i novina ima prostora koliko ima, ostalo je za drugu priču, u seriji o pravim junacima autoceste Zagreb—Split, onima koji su je znojem, žuljima i pameću stvorili kroz velebitske vrleti, a koje nećete primijetiti na svečanim otvaranjima krajem ovog mjeseca.
Mladi inženjeri koji su zajedno s ostalim konstruktorovcima odradili najtežu dionicu autoceste Zagreb—Split, onu u koju spadaju i tunel Sveti Rok i još četiri ostala tunela plus vijadukti, svako malo bi počeli o teramešu, to im je bio neki silan ponos i hvalili su svog inženjera Eduarda Ćozu koji je zanj bio zadužen. A što je zapravo terameš i koliko je važna uloga Visibaba u povijesnoj gradnji autoceste Zagreb—Split, najsanjanije ceste u Hrvata?
— Terameš mu ga dođe ko neki faraonski posao, ako sam ja uspjela dobro razumjeti?
— Upravo tako. To je mukotrpan ručni rad, objekt rađen umjesto nasipa. Ovo je u ovom momentu najveći terameš u Europi. Napravljen je od ručno obrađivanog kamena koji je rukama slagan u kocke koje su uvezivane mrežom i slagane bez betona i bilo kakvog vezivanja. To je cijeli sustav, tu je masu znanja i funkcija koje je trebalo objedinit. I zaista je remek-djelo i pravi spomenik svim ovim momcima koji su radili na njemu.
Terameš je završen za osam mjeseci, mjesec dana prije roka. Rad se među stručnjacima nadaleko pročuo pa su već bile i mnoge delegacije i divile mu se.
— Radilo se u dvi smjene po 12 sati dan-noć, po buri, kiši, snijegu, ledu i evo sad na plus 40. Sve su to naši gerilci, naša jedinica za posebne namjene Visibabe (tako sami sebi tepamo), napravili. Pogledajte ga, djeluje ko astečke piramide — pokazuju nam Sunara i kolega mu Splićanin Paško Vranjković, inače otac naše kolegice Anite.
Terameš stvarno izgleda impresivno i gotovo da bi mogao kao spomenik ljudskom radu u UN-u zamijeniti sliku primoštenskih vinograda, koje su ionako sprčkali što cestom, što maslinama.
— Eno vam autora ovoga djela, vidite vise Visibabe gore.
Gore visoko na vrhu strmine iznad ceste ljudi izgledaju kao točke.
— Ni jedan nije profesionalac penjač, naši alpinisti su obični radnici tesari, vozači, strojari, armirači, kuhari, konobari, nema koga nema. Silom prilika završili su svi u građevini, znate sami da posla nema. Obučavali smo se sami ovdje, moj prijatelj Štambuk iz Gorske službe spašavanja nas je malo učio, malo smo sami povezivali i tako. Većinom su to mladi momci i to im je izazov, ne može to svak, je l’. A na dionici prema Zadru Slovenci su doveli za ovaj posao profesionalne alpiniste. I znate šta se dogodilo?
— Šta?
— Ti profesionalci nisu mogli naše penjače stizat ni po brzini ni po normi! Ni po kvaliteti. A nije lako, najprije se treba popet na tu visinu uz stijene, pa izbušit gore rupe za ankere, sidra, pa onda treba mreže podigut gori, pa onda mreže spuštat, pa onda opet po svakom ovom zasjeku opet izbušit ankere za koje se vežu mreže. Ali na teramešu su oborili sve svjetske norme.
— Šta to znači, kako?
— Srušili smo sve rekorde koji postoje na zemaljskoj kugli po kvaliteti, po količini, po brzini rada. Samo u ovaj terameš, koji je visok 38 metara, ugrađeno je osam tisuća kubika kamena. Rukama obrađivanog i slaganog! Evo, upravo dolazi jedan od tih genijalaca.

Bura je nosila ljude

Terameš bi kao spomenik ljudskom radu gotovo mogao biti dostojna zamjena primoštenskim vinogradimaStigao šutljiv mlađi čovjek. Bjelovarčanin Damir Tot, vele, jedan od najboljih penjača u ekipi. Kaže, bilo ga je strah na visini samo u početku. Poslije više nije. Inače je, kažu, obrovački zet. Oženio se u susjednom Obrovcu još kad je došao raditi na obnovi ’97. godine. Zezaju ga: "Građevinci vam se obično ožene negdje na gradilištu." On se smiješi, veli, ne bi puno o sebi, ali pripominje pokazujući dvoje građevinaca što šutke izlivaju betonske utege za mreže par metara dalje: "Spomenite nam i ove starije kolege Tomu i Jovića, kako se ujutro upale u sedam, ne gase se do sedam navečer iako je plus 40. Stari su to građevinari, gdje su oni bili dok sam ja još u kratkih hlačama bio."
— Je li opasno gore na konopu na strmini?
— Pa opasno je. Ali opasnost valja svest na minimum, smirit se pa lagano. Prije deset dana ovaj veliki kontejner je bura prevrnula i odnijela dolje niz strminu. I po takvoj buri smo mi radili s mrežama gore na pokosu. A inače je opasnije dolje nego gore, dolje vam može pasti kamen na glavu i gotovo je. I zato bez kacige nema nigdje.
— Bez kacige im može svašta past na pamet — šali se Sunara.
— Ovako poklopimo i gotovo!
U ekipi Visibaba rade 24 čovjeka, ima ih iz Splita, iz Sinja, Knina, iz Bosne, iz Dugopolja, Obrovca, Kruševa, Tuzle...
— Bilo je ovdje i snijega i leda, radilo se i kad je kamen u rukama mrznuo. U startu je bio dogovor: stanje je takvo, nema nevremena, nema kiše, nema sunca, nema leda, nema ničega, to treba napravit i gotovo. Tko može, neka ide, tko ne može, neka kaže. I svi su pristali. Kod onog drugog osam metara manjeg terameša, bilo je još gore jer su tamo udari bure bili jači. Jedno jutro nam je bura četiri čovika digla od poda i bacila ih par metara. I ti su se ljudi opet nakon par dana, kad su se malo zaliječili, vraćali ovamo radit. Nisu htjeli ić na bolovanje.
— Čula sam već to ovdje među konstruktorovcima na gradilištu od Svetog Roka prema moru, da ljudi i kad se ozlijede neće na bolovanje. U čemu je štos?

Mi smo muški prokleti

— Ma nije to zbog plaće, nego ovo je izazov, a mi smo muški prokleti: ako mi neko kaže da je nešto nemoguće napravit, ja ću baš to napravit! A onda sam osjećaj da je čovjek uključen u nešto što je posebno, što je drugima nedostupno, a onda ona pripadnost ekipi. Eto ekipe s dva terameša, natjecali su se međusobno tko će brže, tko će bolje. Možete mislit uvečer u kafiću u Obrovcu priča se samo: mi smo ovoliko, vi ste onoliko, mi smo bolji, vi ste gori. U kafićima se doli ljudi, umjesto da sve zaborave do sutra, samo o cesti razgovaraju...
Znate, radio sam ja i u Alžiru i svuda, ali nitko ne radi ko naš čovik. Zašto Švabo voli uzest našeg čovika, zašto ne uzme Švabu? Naš čovik kad radi, nema boljega na zemaljskoj kugli. Mi smo ljudi od dišpeta, eto. Junaci ove ceste su ljudi ko moje Visibabe Tot, Baričević, Ševerdije, Karamarko, Tomić, Mariani, Pavlovići, Jolić, Milanović... Oni su junaci, nismo junaci ja i Vanjković, mi smo imali samo tu sreću da smo potrefili njih takve s kojima smo uspili to odradit. I znate šta? I moji klinci od četiri godine oće doć vidit šta ja to radin, toliko smo svi ovdašnji u toj priči da i doma svoje s tim tlačimo...
Na odlasku rekoše: "A cesta? Tribalo je napravit... tu nema priče. Nama Hrvatima i Hrvatskoj beskonačno puno treba ova cesta, a beskonačno treba i ovim ljudima koji je grade i koji su ovih Bjelovarčanin Damir Tot sidri zaštitnu mrežu na vrhu strmine nad autocestomzadnjih desetak godina propatili i bez posla i bez ikakve nade u, ’ajmo reć, bolju i sretniju budućnost.
Samo Konstruktor je ovdje imao 700 ljudi, to je 700 familija koje su zbrinute godinu, dvi, tri, pet, šest, sedam, koliko se već radi. I to puno znači. To je to što je ta autocesta već donijela.
A šta će tek donit...

 
Još u rubrici:
 


 
 

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.

 

 
 
print verzijapošalji e-mailomidi na naslovnicuidi na naslovnicu 1/1