strana 1 od 5

SJEVER-SJEVEROZAPAD

Poraz nakon pobjede

Gdje je to oružje za masovno uništavanje za koje je Blair tvrdio da ga Irak može upotrijebiti u roku od 45 minuta? Ne pokaže li ga, britanski će premijer biti u ozbiljnom škripcu

Dejan Jović

Rat u Iraku možda je doista i gotov za Iračane i Amerikance, ali izgleda da nije za britanskog premijera Tonyja Blaira. Ovog tjedna, naime, sedamdesetak je zastupnika iz njegove stranke zatražilo punu parlamentarnu istragu o tome je li ili nije bio pošten kad je Parlamentu prije rata predstavljao izvještaje o oružju za masovna uništenja koja je navodno posjedovao režim Saddama Husseina. Od njega se traži da objasni gdje je to oružje i zašto ga Irak nije upotrijebio.

Opasni svjedoci

Blairov je odgovor za sada nejasan - on javnost i dalje uvjerava da oružje postoji i da će ga "saveznici" uskoro pronaći. "Budite strpljivi", poručuje britanskoj javnosti. No, i sam postaje nestrpljiv kad ga se svakodnevno podsjeća na njegove tadašnje izjave.
Zbog iračkog rata iz britanske su vlade odstupila dva ministra: najprije bivši ministar vanjskih poslova i šef parlamentarne većine Robin Cook, a potom (nakon rata) i ministrica za međunarodni razvoj Clare Short. Sad oboje prednjače u pokretanju istrage o Blairovoj iskrenosti i mogućemu manipuliranju izvještajima. Kako se radi o osobama koje su i same svjedoci zbivanja unutar vladina kabineta, njihova bi svjedočenja mogla biti vrlo opasna. Među onima koji traže istragu nalaze se, navodno, i neki (za sada neimenovani) pripadnici obavještajnih struktura, koji tvrde da su izvještaji tajnih službi selektivno interpretirani i da je premijer isticao samo one njihove dijelove koji su ukazivali na opasnost, dok je one skeptičnije dijelove prešućivao. Na istoj strani izgleda da je i opozicija. Liberalni demokrati su od početka bili kritični prema ratu, a konzervativci su ga podržavali. Ali, jedno je podrška proameričkoj vanjskoj politici, a drugo prilika da se premijera prikaže manipulatorom kojemu ne treba vjerovati. Najveću ulogu u toj kampanji, kao i obično, imaju mediji. Oni ne propuštaju premijera podsjetiti na njegovu izjavu da Saddam Hussein raspolaže takvim vojnim potencijalom da bi mogao aktivirati kemijsko-biološko oružje za samo 45 minuta od trenutka odluke. Pod utjecajem takvih dramatičnih izjava, kažu mediji s antiratne ljevice, neki su zastupnici odustali od protivljenja ratu.
Pokaže li se da je to bila posljedica obmane i da je premijer uveo zemlju u rat manipulirajući podacima, postavit će se pitanje: može li se takvom čovjeku i toj vladi vjerovati i u drugim stvarima. Ako su spremni zemlju povesti u tako opasnu avanturu i dovesti na prag izolacije u Europskoj uniji i Ujedinjenim narodima, na što onda više nisu spremni? Pitanje povjerenja - dakle: središnje pitanje odnosa svake vlade i njezinih birača - postavlja se ovom aferom na sam vrh dnevnog reda britanske politike. Bude li tamo i duže ostalo, sigurno će uzdrmati, a možda čak i srušiti britanskog premijera.

Lekcija Blairu

Dodatni je problem što iz današnje perspektive Britancima taj rat sve više izgleda kao Pirova pobjeda. Bez obzira na namjere samog Tonyja Blaira (čiji su medijski savjetnici jedno vrijeme inzistirali da je u globalnoj politici čak i važniji od američkog predsjednika Busha), Britanija je ipak u tom ratu imala sekundarnu ulogu. Dok su Britanci osvajali Basru, Amerikanci su u Bagdadu stavljali američke zastave na glave Saddamovih kipova. Mnoge je Britance to navelo na pitanje - za koga se zapravo britanski vojnici u tom ratu bore? I u raspodjeli ratnog plijena britanska je strana prošla neusporedivo lošije od američke. Britanski je premijer očekivao i da bi rascjep između Europe i Amerike mogao dugoročno koristiti Ujedinjenom Kraljevstvu, koje bi bilo u idealnoj poziciji pomiritelja. Ali, izgleda da Amerikanci i Europljani mogu i sami (bez Britanaca) naći minimalni zajednički jezik, kad i ako to požele. U odnosu na Rusiju - koja je iz iračkog rata izašla kao jedini pravi dobitnik - britanska je politika također doživjela poraz. Dok je Putin Blairu očitao vrlo neugodnu lekciju prilikom njegova prvoga poslijeratnog posjeta Moskvi, s Bushom je bio pristojan, a ovaj mu je uzvratio srdačnim komplimentom, nazvavši ga "moj prijatelj Vladimir".
Doda li se svemu tome svakodnevno emitiranje katastrofičnih dokumentaraca o Iraku nakon rata - prema kojima su šanse za dugoročan mir među etničkim i političkim grupama, a još manje za demokraciju zapadnog profila, vrlo male - britanski se premijer nalazi u priličnom škripcu. Ako je ikada i pomislio da je novi Winston Churchill, sad bi mu se moglo dogoditi da i prođe kao Churchill - da dobije rat, a onda nakon toga odmah izgubi vlast.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.