strana 1 od 1

ČAKAVSKO PJESNIŠTVO 20. STOLJEĆA NA TLU SREDNJE DALMACIJE (9)

Selačka čakavica rediviva

Na tlu selačke visoravni istočnoga Brača formirao se istinski metapoetski bazen koji je iznjedrio brojne zapažene začinjavce, a krug se ne zatvara. U začecima čakavskog pjesnikovanja na otoku Braču neizostavan je dijalektalni bard Zlatan Jakšić, a tu još žive Ante Nižetić i Neva Kežić, prva poetesa koja je propjevala idiomom svojih Selaca. U novijoj poeziji Selaca najistaknutiji i najprevođeniji Drago Štambuk, utemeljitelj svehrvatske pjesničke manifestacije Croatia rediviva koja u Selcima okuplja elitu suvremenoga hrvatskog pjesništva. Dvije knjige čakavskih stihova objavio je i potpisnik ovoga feljtona, također Selčanin

Piše Siniša VUKOVIĆ

Možemo tako smatrati da je bračko pjesništvo proteklog stoljeća inicirao Nikica (Miko) Nižetić iz Selaca. U njegovom se poetskom kodu ističe naglašena sklonost i težnja epskoj umjetnosti (premda se u ovim radovima ne vidi dosljedno provođenje teorijskih zakonitosti pisanja epa), a stožerni naslov svog opusa zasniva poemom Vilina krosna. U njoj je na vrlo zreo način - u nadahnuću koje se većma bliži temeljnim odrednicama usmene književnosti - ispjevao razgovor težaka i vile: od onih uvjetovanih fizičkim kontaktom in barbam, pa do onih imaginarnih, nestvarnih, a zamišljenih.

Dijalektalni bard

Međutim, kad želimo pisati ili govoriti općenito o začecima čakavskog pjesnikovanja na otoku Braču, prva nam asocijacija treba biti dijalektalni bard - Zlatan Jakšić (1924.). On je fundamentalna uporišta bračkoj čakavskoj književnosti udario 1958., kad je u vlastitoj nakladi objavio zbirku Zavitri i spjaže. Osim ove tiskao je još tri knjige pjesama: Snig na Braču (1977.), Vrime od škoja (1988.) i Pivac na humaru (2002.), ali i - zajedno s Boljaninom Đurom Žuljevićem (1930.-2001.) - knjigu prepjeva Sergeja Jesenjina na bračku čakavštinu: Jesenjin po brašku i po brošku (1989. i 1998.).
Jakšićeva je poezija našla mjesto u svim čakavskim antologijama, koje su sastavljene nakon njezina objavljivanja. Poradi svega navedenog, zacijelo ga nepretenciozno možemo nazvati ocem bračke čakavštine. Vrsnoćom stila i majstorstvom versifikacije, Zlatan je Jakšić od svih književnih prosuditelja odreda bivao valoriziran kao izniman pjesnik. Sklonost humorističnosti i virtuozitet u poetskom obrađivanju dosjetke (najčešće rugalice ili pošalice), osiguravaju mu vazda živu svježinu u pamćenju mnogih naraštaja Bračana, ali i čakavskih ljubitelja općenito.
Ante Nižetić (1924.), Jakšićev vršnjak i sumještanin, opjevao je rodno mjesto dvjema tiskanim zbirkama pjesama. Prva je Stare bračke užance (1969.), a druga Naš Brač - Smih i Plač (1978.). Pjesnik je to zaljubljen u svoja Selca, mjesto kojem je podigao istinski spomenik riječi, opisujući zanate i adete što su već dobrano zakoračili u zaborav te njihovu opstojnost doveli pred rub gdje blijedi čak i kušnja pamćenja. Poezija Ante Nižetića plijeni vrsnoćom i napučenošću dijalektizmima: gotovo da nema čakavskog pjesnika općenito koji je diljem vlastitog stihovlja rasprostro toliko arhaičnih leksema. Percepcija kampanilističkih posebnosti i tipičnosti zavisnih o lokalnom nukleusu života i djelovanja, u slučaju ovog pjesnika doista je iznimna.

Nostalgija i eksperiment

Prva poetesa koja je propjevala vernakularnim idiomom svojih Selaca je Neva Kežić (1948.). Dosad je objavila četri knjige pjesama pisanih čakavštinom: Nevere i bonace (1982.), Angunija užančih (1991.), Sunčana krosna (1993.) i Hrvaska pieta (2001.), te jednu na književnom standardu: Akvareli duše (2000.). Njezin je pjev izrazito lirski i nadasve senzibilan, njezino se pjesništvo doimlje poput iskrene poezije duše. Nakon što se oslobodila slikanja svoje okoline i običajnika rodnog mjesta u prvoj zbirci, u središte pozornosti postavila je - ljubav. Osim slobodnim stihom, Kežićeva se koristi i strožim formama: sonetom i haikuom.
Pjesnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk (1950.) objavio je petnaestak samostalnih pjesničkih knjiga, te nekoliko antologija i knjiga prepjeva. Najprevođeniji je brački pjesnik, pjesme su mu tiskane i u knjigama na engleskom i arapskom jeziku, ali nema samostalne čakavske zbirke: makar se kroz sve njegove (hrvatske) knjige pojavljuju čakavski stihovi. Osobito su oni uprisutnjeni u prvijencu Meu namin (1974.) i drugoj knjizi per turnum čiji naziv je: Antinoy & mangal (1977.).
Štambuk također pjeva o Selcima svog djetinjstva, zavirujući u škafete nostalgije, ali i pretražujući davno sređene kutke dječaštva i intime. Sklon je i eksperimentiranju u poeziji pa često njegovi (štokavski) stihovi obiluju neologizmima, a u čakavštini pokadšto pribjegava (morfološki gledano) izvrtanju određene riječi: podajući joj nov oblik i značenje. Za razliku od Jakšića, Štambuk ne hita zafrkantskim sricanjima ili humorističnosti; za razliku od Nižetića, on nije ovisan o lokalizmima; za razliku od Kežićeve, patetika mu nije privlačna! Glavna odlika njegova čakavskog pjevanja jest: buđenje govora vlastitog djetinjstva, izvornog i intaktnog.

Croatia rediviva

Upravo je Drago Štambuk utemeljio svehrvatsku pjesničku manifestaciju Croatia rediviva, ča-kaj-što, koja se održava svakog srpnja u Selcima, okupljajući najelitnija imena suvremenoga hrvatskog pjesništva. Poeta laureatus kruni se maslinovim vijencem, a kamena ploča s uklesanim izborom stihova svakog od omaslinjenika, postavlja se na Zid od poezije.
Potpisnik ovoga feljtona, također Selčanin, objavio je dvije knjige čakavskih pjesama, Diladur (2001.) i Kartulina sa škoja (2002.) te u časopisu Čakavska rič poemu Nisan se rodi za igrat na buće (1999.) i sonetni vijenac Put križa (2001.).
Iz svega dosad kazanoga, razvidno je kako se na istočnom dijelu otoka Brača, na tlu selačke visoravni, između Trtora i Svetega Mikule, među lokalitetima Pliš i Radonja, formirao istinski metapoetski bazen koji je dosad iznjedrio brojne zapažene začinjavce, a čini se da se krug i nadalje ne zatvara...

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.