strana 1 od 1

ČAKAVSKO PJESNIŠTVO 20. STOLJEĆA NA TLU SREDNJE DALMACIJE (5)

Ljubićev prvijenac, Ivaniševićeva erudicija

Pere Ljubić, "pjesnik-slikar", prvi u punom smislu te riječi čakavski pjesnik, autor je prve integralne čakavske zbirke ("Bodulske pisme", Šibenik, 1927.). Iako od njega naraštajno stariji, Ante Cettineo se tek dvije godine prije smrti na slikovit način uključuje u stvaralaštvo na splitskoj čakavštini ("Magarčićeve ekloge", 1954.). Nešto mlađi od njih, Drago Ivanišević, multimedijalni umjetnik širokih eruditskih pogleda, spada u red najvećih čakavskih pjesnika općenito, i on se kasno uključuje (vraća) u čakavsko pjesništvo, specifičan po tematskoj širini i poetskome modernizmu, humornosti i poetskoj igrivosti

Piše Siniša VUKOVIĆ

U prva dva desetljeća prošlog stoljeća nije tiskana niti jedna čakavska zbirka poezije.
Tin Ujević je svoj sonet Petar Zoranić objavio 1910. godine u Savremeniku, a Oproštaj četiri godine kasnije u antologiji Hrvatska mlada lirika.
Nazorova je Žena zapušćena objavljena 1913. u Novim pjesmama, a ostale čakavske pjesme pet godina potom u Vodnikovu izdanju Lirike III.

Pjesnik-slikar

Do prve čakavske knjige pjesama čekalo se do 1927. godine kad hvarski pjesnik Pere Ljubić (1901.-1952.) u Šibeniku tiska svoju knjigu Bodulske pisme. To je bila prva integralna zbirka pjesama pisana isključivo čakavštinom. Kasnije je isti pjesnik, u koautorstvu s Marinom Franičevićem, objavio i knjigu Na pojih i putih (1939.). Nadalje, po nekim kritičarima i teoretičarima, Ljubić je prvi u punom smislu čakavski pjesnik (D. Brozović).
Da je tomu tako, može se vidjeti i s nekih drugih motrišta. Naime, kao što je A. G. Matoš svojim Hrastovačkim nokturnom anticipirao čitavu plejadu kasnijih kajkavaca (Galović, Domjanić, Pavić, Prpić), na sličan se način može kazati da su Vladimir Nazor i Tin Ujević stvorili inicijalno punjenje koje je aktivirao Pere Ljubić. Dva barda su, eo ipso, nagovijestila skorašnji procvat čakavske književnosti na ovim prostorima.
Ne može se pogriješiti okarakterizira li se Peru Ljubića kao pjesnika-slikara. Tipizira ga široko vidno polje vlastitog opažanja svega oko sebe. Ide u red rijetkih pjesnika koji svoj poetski kôd ne podvrgavaju satiričnosti ili lakrdiji. U svim je svojim pjesmotvorima izuzetno seriozan pjesnik; pjevač, koji vidi i radosti i tuge, i siromaštvo i bogatstvo, ali i život i umiranje. Na njegovom se umjetničkom stolu nalaze i none i didi, i škoji i teraferma, i barda i kampaneli, i gančice i sprovod Gospodinov... Ljubić je prije svega bodul, pa ne čudi što on opjeva Primaliće nad škojih, ali i Vapore izmej škojih.

Cettineove ekloge

Iako naraštajno stariji od Ljubića, Ante Cettineo (1898.-1956.) u stvaralaštvo na svojoj splitskoj čakavštini uključio se nešto kasnije. Napisao je nekoliko zbirki pjesama i dva romana, a tek dvije godine prije smrti objavio je dijalektalnu knjigu poezije: Magarčićeve ekloge (1954.). I ako se pođe od činjenice da ekloga može biti instrumentalna skladba idiličnog karaktera, onda će nam se posvema suvislom učiniti podjela same zbirke na Prolog, Intermezzo i Epilog. U knjizi Cettineo opisuje život svog Splita kakvog pamti iz djetinjstva te pjeva o egzistenciji tog doba i navikama koje su mu namrijeli roditelji. U njegovim se stihovima često nalaze splitski lokaliteti i kvartovi, a personificirajući magarca (tovara), tog čestog ljudskog suputnika i pomoćnika, udario je vlastiti stil i fundamentalne tekovine kakvima neće pristupiti ni kasniji sve brojniji naraštaji čakavaca.
Nešto mlađi od prijašnje dvojice, Drago Ivanišević (1907.-1981.), ide u red najvećih čakavskih pjesnika općenito! Osim toga, riječ je o multimedijalnom umjetniku širokih eruditskih pogleda. Kao prozaik istaknuo se je svojim novelama i dramom Ljubav u koroti ili Antiantigona, a kao pjesnik iskazao se je na dva kolosijeka: štokavskom i čakavskom. Bavio se je i slikarstvom (pod pseudonimom Cadenas i Albert Jordan), školovao se - osim u matičnoj zemlji - i u Italiji. Često je boravio u Francuskoj.

Poljičanin iz Triešta

Ne može se s velikom sigurnošću reći kojem čakavskom rezervatu pripada govor kojim je Ivanišević pisao svoje dijalektalne pjesme. Mnogi teoretici i ne spominju možebitno teritorijalno izvorište tih pjesama; tek Petar Šimunović, pišući napomenu u zbirci Jubav, smješta akcentuacijski sustav idioma u onaj južnočakavskog tipa. Osvrćući se na ovo pjesništvo, Vlatko Pavletić među inim ističe: Ivaniševićeve su čakavske pjesme, zapravo pjesničke proze, zaista zavrijedile gotovo jednoglasne pozitivne kritičke ocjene, te dodaje: u svakoj pjesmi, bez obzira na njezinu vrijednost, osjeća se moderan duh i zaključuje kako će za ovim pjesmama morati nesuzdržano posezati svaki antologičar hrvatskoga pjesništva.
Za razliku od Ljubića, Ivanišević primjenjuje humorom ispunjene stihove: on se i šali i zafrkava, i veseli i poigrava. Za ilustraciju citirat ćemo fragment iz pjesme Cinematografo - varieta: Dolazi pivačica u žuton i modron veštitu i njauče za nikin čejadeton ča jema čunku, tako baranko kažije, čunku ka pjat o' miseca.
Isto tako, za razliku od Ljubića Ivanišević se ne sidri na određeni geolingvistički prostor: njega ne zanimaju isključivo domicilne sličice i problemi; on je istinski veltman koji se kameleonskom spretnošću prilagođuje uvjetima u kojima se i zatekne.
Reflektirajući se na tršćanska iskustva, Ivanišević ne zapada u predvidljive i nametljive klišeje, već se majstorski koristi vernakularnim i empirijskim sedimentima (koje je sa sobom ponio), te postiže skladnu interferenciju s onima gdjeno se zatekao.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.