strana 1 od 1

VODA ŽIVOTA - IZ PROŠLOSTI DALMATINSKE PROIZVODNJE
JAKIH ALKOHOLNIH PIĆA (10)

Prva tvornica "Stock" bila je u Splitu

U Splitu destileriju za proizvodnju pića osniva i Vid Morpurgo, ugledani poduzetnik i političar, čija se "Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija" bavi u prvom redu destilacijom dropa i vina. Istodobno se i građevinski inženjer i poduzetnik Emil Stock uključuje u proizvodnju alkoholnih pića i udružuje s Morpurgom u tvrtku "Morpurgo, Stock e Comp". Nova tvrtka dobiva dozvolu za novu tvornicu likera, ali dobivenu koncesiju nastoji poništiti tadašnji načelnik Vicko Mihaljević

Piše Želimir BAŠIĆ

U Splitu se osnivaju nove tvornice likera, a 1879. destileriju otvara i Vid Morpurgo, jedan od vođa Hrvatske narodne stranke. Podrijetlom iz židovske obitelji, Morpurgo je zanimljiva i svestrana ličnost. Jedan je od osnivača Narodnog lista, vlasnik knjižare, osnivač Prve Pučke Banke, a biran je za predsjednika Trgovačke-obrtničke komore i zastupnika u Saboru. Značajno pridonosi pobjedi narodnjaka na izborima 1882. u Splitu. Nakon rascjepa u stranci povlači se s političke scene, usmjerivši se na proizvodnju alkoholnih pića.

Morpurgova destilerija

Morpurgova Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija, za razliku od zadarskih tvornica koje su proizvodile najviše likere na bazi maraske, bavila se u prvom redu destilacijom dropa i vina. Drop je Morpurgo nabavljao vrlo povoljno jer su ga do tada seljaci iz okolice Splita i na otocima nakon gnječenja ili tiještenja najčešće bacali. Samo mali dio se destilirao u rakiju. Morpurgova destilerija je za ono doba bila vrlo moderna. Strojevi su bili na električni pogon a na njima je radilo čak do 50 radnika što je za ono vrijeme bio izuzetno veliki broj.
Morpurgova tvornica proizvodila je dropicu (rakiju), šljivovicu, borovicu, mastiku te Cognac Dalmatia, Dalmatia vieux, Medicinal-Cognac, maraschino Selecht, maraschino Albe i druga alkoholna pića ali i ekstrakte od dalmatinske višnje maraske za druge tvornice likera. Proizvodi su mu nagrađivani na mnogim izložbama, među kojima i u Beču 1913.(sa zlatnim počasnim križem i zlatnom kolajnom ljekarničke međunardne izložbe), Parizu 1889, Berlinu 1898., Pragu 1898. (sa zlatnom kolajnom) i drugdje. Ti su se Morpurgovi proizvodi u lijepo oblikovanim bocama, na kojoj je bila etiketa s grbom Splita, izvozili u cijelu Europu i tako postali svojevrsnim ambasadorom Splita i Dalmacije u svijetu.
Istodobno, građevinski inženjer, uspješni poduzetnik Emil Stock također židovskog podrijetla, uključuje se u proizvodnju alkoholnih pića. Stock, rođen u Splitu 1868., podiže tvornicu cementa u Sv. Kaju i na Majdanu kraj Solina te prvu tvornicu azbestno-cementnih proizvoda. Godine 1905. udružuje se s Morpurgom u tvrtku Morpurgo, Stock e Comp. Nova tvrtka dobiva dozvolu za gradnju tvornice likera u uvali Supaval (Glavićine). No, dobivenu je koncesiju nastojao poništiti tadašnji načelnik Vicko Mihaljević, navodeći da će tvornica otpadom zagađivati okolinu. Mnogi u tom suprotstavljanju gradnji tvornice ne vide brigu za okoliš već politički sukob (Mihaljević je bio pravaš).

Zadarske tvornice

Razočarani što ne mogu graditi novu tvornicu, a stara u gradu je neadekvatna, nasljednici Morpurga sa Stockom, osnivaju oko 1905. tvrtku Ampelea i premještaju tvornicu u nove pogone, podignute u Rovinju. Tvrtka je uspješna pa vlasnici podižu novu tvornicu alkoholnih pića u Trstu, gdje i danas djeluje tvrtka Stock s.p.o. i ubraja se među najznačajnije proizvođače brendija. Krajem 19. stoljeća osim destilerije V. Morpurga u Splitu rade i pogoni znatno manjih kapaciteta: S. Brajević (1897. pripojen tvornici Buzolić & Co.), L. Troccoli i V. Juras...
Godine 1914. početkom Prvoga svjetskog rata s političkim promjenama promijenilo se dosta toga i u proizvodnji likera. U statusu pobjednika Italija koncem rata počinje političke igre oko Zadra. Talijanska manjina na čelu s gradonačelnikom Ziliottom postaje sve agresivnija. Sudbonosnim i sramotnim Rapalskim ugovorom Kraljevine SHS i Kraljevine Italije 12. studenoga 1920. Zadar pripada Italiji, a već sutradan počinje napad na sve što je hrvatsko pa nisu pošteđeni ni slavenski vlasnici tvornica likera. Tada je u Zadru bilo sedam tvornica, od kojih su i dalje bile najznačajnije Vlahov, Drioli i Luxardo.
U Zadar prelazi i Nikola Skroza Makario, koji se već okušao u pečenju rakije i nastavlja taj posao u jednoj tvornici, a kasnije počinje raditi samostalno. No, ubrzo se vraća u rodnu Šepurinu i u iznajmljenoj kući osniva vlastitu tvornicu rakija, likera i bezalkoholnih pića. Zanimljivo je da je bio posebni opskrbljivač ratne mornarice Jugoslavije a kupci su mu dolazili s hidroavionom, što je onda bila posebna atrakcija.

"Amadman 18"

Zadarski maraskino se još više izvozi, tražen je širom svijeta a prodaje se i na zahtjevnom tržištu SAD-a, gdje ga dosta konzumiraju brojni europski doseljenici. Kada je izvoz zadarskog maraskina u SAD-u bio na vrhuncu, 16. siječnja 1920. stupa na snagu proturječni amandman 18 na američki Ustav, kojim je potpuno zabranjeno točenje alkohola. Bio je to dan kada jedna golema zemlja tresnula čašom od zid u odluci da više ne konzumira ništa što opija. Zatvorili su se svi saloni od Atlantika do Tihog oceana, presušile slavine na tezgama u hotelima i otmjenim restoranima, zamrle pivnice. Možda jedinstveni trenutak u gastronomsko-enološkom trajanju čovječanstva.
Po prohibicijskom zakonu u promet se ne smije pustiti piće s više od 0,5 % alkohola. U križarskom ratu protiv alkoholizma uništavaju se i zalihe alkoholnih pića, koje su poput nabujale rijeke iscurile u kanalizaciju, porazbijane su destilerije, privatni kotlovi za pečenje alkohola i sve što služi zabranjenoj proizvodnji, te sve zalihe uvezenih alkoholnih pića pa su zacijelo prolivene i određene količine zadarskog maraskina. Umjesto suhog, mirnog i trijeznog razdoblja bilo je to vrijeme krijumčarenja, besprimjernog opijanja i kriminala. U apsurdnoj situaciji gotovo 13 godina prohibicije federalni agenti (FBI) uhitili su zbog prekršaja amandmana 18 više od 750 tisuća ljudi, uništili 314 tisuća destilerija, razlili cijeli ocean alkoholnih pića od oko desetke milijuna galona i ubijeno je oko 703 gangstera, uhvaćenih u krijumčarenju. Amerika nije postala trjeznija, u tom razdoblju se potrošnja alkohola čak povećala tako je u razdoblju od 1927.-1930. prosjek potrošnje bio oko 6.12 litara žestokih pića, 23.70 l piva i svega 2,23 l vina.
Osim što se alkohol tajno destilira, iz Europe se krijumčare skupi likeri za one dubljih džepova. Gotovo sigurno, mada nema točnih dokaza, tajno se u Ameriku uvozi i zadarski maraskino. Na veliko krijumčarenje alkohola iz drugih zemalja jedino upućuje podatak da je američka policija zaplijenila 1600 brodova uhvaćenih u ilegalnom uvozu. Godine 1933. za predsjednika H. Hoovera, ukinut je amadman 18 a time i prestaje zabrana točenja alkoholnih pića, ali zadarski maraskino nikada više nije bio tako popularan na novom kontinentu kao do tada.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.