IZNAD MREŽE- VRATOLOMNI USPON I PAD: ODBOJKAŠICE SPLITA
1700
ODBOJNI NOVINARI
Priča o splitskom odbojkaškom Titanicu pokušava se svesti na ishitrenu procjenu da
su za sve krivi novinari. O tome se priča na sastancima uprave kluba. Međutim, o pravim
odbojkaškim stvarima se ne govori. Tko je stvarno kriv za nagli rezultatski pad jedne
nadarene ekipe odbojkašica koja je već pokazala da može puno bolje nego zadnje vrijeme
Piše Robert RADICA
Lakše je opisati nego pristati na nevjerojatan uspon i pad ženskog odbojkaškog kluba
Split 1700. Još lani Splićanke su igrale najljepšu odbojku, stigle do titule
viceprvakinja i to kada ih nitko nije svrstavao među četiri ozbiljna kandidata. Onda je
stiglo ljeto i raspad izvrsne generacije.
Prognoze su bile crne, od najava da će i jedna pobjeda biti ogroman kapital. Od dragosti
ih prozvahu "kikice" jer ova druga generacija Splićanki zaigrala je borbeno,
duhovito i atraktivno nadmašivši sva očekivanja. I u takvom zanosu zaboravilo se na
postojeće probleme, a "kikice" su oduševljavale na parketima. S Novom godinom stiglo je neugodno otrežnjenje, nagomilani problemi
izbili su na površinu, nema više onog vica i borbenosti u igri, a porazi su stigli ko’
na tekućoj vrpci. Gubilo se i prije, ali su cure barem ostavljale srce na parketu, nije
bilo predavanja do zadnje lopte. Sada? Sada više nema ni onog uobičajnog pozdrava
publici, koja bi djevojke neovisno o rezultatu ispratila srdačnim pljeskom.
Uzroka je puno, a najmanji je kada su djevojke na parketu. Uprava je na jednom od
sastanaka proglasila i novinare za krivce, zbog kritika koje su izazvale psihički šok
kod trenera Marija Stipkova, dan nakon poraza od Drenove. Treba se sjetiti da Drenova do
tada nije nikoga pobijedila, a novinarske kritike spadale su ipak u blago dobronamjerno
upozorenje. Šok o kojemu se govori vezan je možda više za činjenicu da je spomenuti
trener Stipkov tek upisao višu trenersku i posjeduje privremenu licencu, a poteze koje je
vukao teško je objasniti.
Nekako je uobičajno kada kola krenu nizbrdo da trener ponudi svoju ostavku, čisto kao
moralni čin, i ukoliko Uprava stane iza njega toj se odluci pokloni do poda. Međutim, u
ovom slučaju od svega toga samo su krivi novinari. Možda bi za dobrobit kluba bilo
najbolje da ga se u novinama i ne spominje.
Kriza Splita 1700 ozbiljnija je nego što ju se procjenjuje kad je svaljuju novinarima na
leđa. I predsjednik odbojkaškog saveza Livije Tončinić, čelnik Rijeke, zaprepastio se
kako su Splićanke pale u igri dok je s ovim reporterom pratio utakmicu i gledao kako ih
je lako dobiti. Istovremeno je biranim riječima pričao o Miri Prnjak riječkom pojačanju
iz Splita, kao izvrsnoj igračici i djevojci kakvu se samo u klubu poželjeti može. Dakle ništa
nije sporno, riječ je o dvadesetak talentiranih djevojaka, koje vole odbojku. O curama ni
riječi lošeg jer one zaista nisu krive što se nalaze na Titanicu Splita 1700. Pitanje
je što će napraviti Uprava kluba kako bi ih zadržala na okupu, stvorila im adekvatne
uvjete za igranje (a ne smrzavanje poput pingvina kako je bilo na utakmci s Rijekom) da se
ne dogodi da nam sljedeće godine Zagrepčani, Osječani i Puljani pričaju koliko su
dobre sestre Kamenjarin ili kako je izvrsna Jelena Balić, koje je blago u ekipi imati
Ninu Velimirović i Miju Bratić... Sve je to nama poznato i znano.
Pojasnimo "splitski Titanic" dobro se "zalijepio" u ledeni brijeg
(porazi od Šibenika i Drenove) i brzo se puni vodom (porazi od Pule IB i Rijeke KWSO). Možda
je rješenje da se na sastancima uprave manje priča o novinarima, a više o boljim igračkim
uvjetima što ih odlične odbojkašice zaslužuju.
RUKOMETNA LIGA PRVAKA:ZAGREB
- MONTPELLIER (28:28)
OMEYER ZAGREBOVA OMERTA
Nadanja Zagreba da bi pred sedam tisuća navijača u Ledenoj dvorani mogao izboriti
pobjedu u prvoj četvrtfinalnoj utakmici Lige prvaka s deset obrana u drugom poluvremenu
uništio je francuski reprezentativni vratar Thierry Omeyer. Bez ozlijeđenih Matoševića
i Markovskog, domaćini nisu imali snage za više od remija kojeg je tri sekunde prije
kraja, pogotkom kroz noge, donio Renato Sulić.
Ne znam ni sam kud je ta lopta prošla. Ništa nije izgubljeno, imamo još puno rezervi.
Večeras smo bili negdje na 70 posto svojih mogućnosti. Ako u uzvratu budemo imali suđenje
kako je večeras imao Montpellier, imamo izglede za polufinale. Bez obzira na neiskorištenu prednost domaćeg
parketa, pretjerano zabrinut rezultatom nije ni trener Zagreba Nino Marković.
Ni pobjeda od jedan razlike ništa ne bi garantirala, opet bi u uzvratu morali ići na
pobjedu. Imali smo 22:19 i igrača više u 45. minuti, ali smo im dozvolili da se vrate u
utakmicu. Oni nisu ništa posebno, ovo je njihov maksimum.
Iako ga je na pressici, samo dva dana uoči utakmice, zbog nekih izjava žestoko napao
glavni menadžer kluba Zoran Gobac, na klupi je ipak sjedio pomoćni trener Mirko Bašić.
Po njemu, presudili su vratari.
Rezultat se kretao kako su vratari branili. Kelentrić je u zadnje vrijeme u krizi. Pustio
sam ga na golu čak i malo dulje nego što sam trebao nadajući se da će ući u seriju.
Omeyer je u drugom poluvremenu "skinuo" četiri-pet lopti s crte i to se
pokazalo presudnim.
Iako u subotu nije brilijirao na desnom krilu Montpilleira, sa samo jednim pogotkom iz
igre, zadovoljan je bio i francuski reprezentativac Andrej Golić.
Rezultat je objektivan. Igrali smo puno bolje nego u posljednje vrijeme, ali daleko od
toga da je sve riješeno. I mi, a vjerujem i Zagreb, možemo igrati još bolje. Zagreb poštujemo,
ali naš ovogodišnji cilj je polufinale i učinit ćemo sve da ga ostvarimo.
Mada vidno zadovoljan igrom svoje momčadi, prilično oprezan u izjavama bio je gostujući
trener Patrise Canayer.
Ne bih se upuštao u nikakve prognoze jer je sve još otvoreno. Na poluvremenu je bilo
jedan razlike za njih, a na kraju egal što znači da će o pobjedniku u uzvratu odlučivati
detalji. Jedno je sigurno, tko hoće u polufinale morat će igrati još bolji rukomet.
Iako će Zagrebov šef Zoran Gobac kazati kako uopće nije zabrinut i da Francuzi nisu
nepobjedivi, činjenica je da je Zagreb propustio iskoristiti prednost domaćeg parketa i
da je sada favorit za prolazak u polufinale Montpellier.
Neno NEVEŠĆANIN
SPORTSKO IME DALAMCIJE-
NOMINACIJE ZA VELJAČU
Zlatni Ivano i Nikša
Piše Robert RADICA
Nastavlja se dominacija muškaraca u utrci za nominacije Sportskog imena Dalmacije
2003. godine. Nakon što smo u siječnju nominirali Marija Ančića, na red su došla još
dvojica mladića, nositelji svjetskog zlatnog odličja iz Portugala Ivano Balić i Nikša
Kaleb, rukometaši Metkovića. Dogodilo nam se eto nešto
što smo zapravo željeli izbjeći. Kako u izbor ulaze samo sportaši čiji su domicilni
klubovi u Dalmaciji, tako da u ovom krugu nominacija nismo mogli ugurati Splićanina Petra
Metličića (igra za španjolski Ademar Leon), Zadranina Tonća Valčića i Metkovca
Davora Dominikovića (igraju za njemačke Groswallstadt i Kiel). Kolino je dalmatinsko —
klubovi strani, a propozicije jasne. Što ne znači da na kraju godine kada se budu zaključivale
liste i ova trojica zbog svojih iznimnih rezultata i promidžbe hrvatskog sporta neće ući
u konkurenciju. No, za sada je ovako, pišem dva i pamtim tri.
Dvojici mjesto u utrci nije moglo pobjeći, Ivano Balić poslovođa i mozak
reprezentacije, po mnogima možda i najbolji srednji vanjski bez obzira što su u IHF-u
odlučili nekim igračima i mijenjati pozicije kako bi upali u idealnu sedmorku prvenstva
kako bi i veliki imali neku zadovoljštinu ako već nisu osvojili zlato. Balić je iz
Splita krenuo obrnutim putem, umjesto na bogati sjever, preselio se bliže kući u sunčani
Metković gdje je njegov talent došao do punog izražaja. I nema veze što je tijekom
prvenstva bio dobro izmlaćen, pomišljalo se i na slomljena rebra, svojim je
proigravanijima razbijao sve sheme i rušio protivničke obrane. Nikša Kaleb punu je
afirmaciju doživio u svom Metkoviću (nije igrao samo jednu godinu kada je bio kažnjen)
i nametnuo se kao najbolje rješenje na lijevom krilu. Čvrst i pouzdan u obrani, opasan
kada istrčava kontre, a miran u realizaciji kada se na krilu stvori višak. Pravi
pogodak, a nominaciju je potvrdio igrajući u prvoj hrvatskoj sedmorci, u glavnim rolama.