MALI NEGLAZBENI ZAPIS UZ IZVEDBU DONIZETTIJEVA "LJUBAVNOG NAPITKA" U SPLITSKOM HNK-u
Injekcija životne radosti
Ili: o tome kako maestro Šutej, pjevač Mužek i intendant Štrljić, umjesto da iz
teatra istjeruju "publiku 19. stoljeća", famoznu apatiju s početka ovdašnjeg
21. stoljeća liječe neograničenim količinama scenske radosti
Svi koji rado dudlaju stereotip o našoj posvemašnjoj apatiji trebali su se zadnje
večeri u veljači naći u zgradi splitskog HNK na izvedbi Donizettijeve opere Ljubavni
napitak. Vidjeli bi kako izgleda kad se potencijalnim apatičarima servira injekcijska
doza nepatvorene umjetničke i životne radosti. To su oni povlašteni trenuci kad se
vitalitet umjetnika prelije preko rampe i prenese na gledalište, te večeri pretežno
ispunjeno mladima.
Pisac ovih redaka mutno se sjeća splitskog Ljubavnog napitka iz 1972. godine na pozornici
Doma brodogradilišta Split i vrlo živo onoga iz 1985. s Marinom Jajić i Hridom
Matićem. Ali, ovo najnovije izdanje s maestrom Vjekoslavom Šutejem, Adelom Golac
Rilović, Tomislavom Mužekom, Tomislavom Bekićem i (u ovoj izvedbi) dobrodošlim
povratnikom iz bijeloga svijeta Mišom Kravarom prava je svečanost. Novi dokaz da ovo
podneblje ima neki tajni operni gen, koji samo treba prepoznavati, ne ometati ga i
puštati ga da se razmaše.
Uzroka splitskom opernom preporodu koji se nazire sigurno je više. Najprije, maestro
Šutej. Nije stvar samo u tome što sada izlazi pred splitsku publiku s popudbinom
desetljeća i pol istinski spektakularne svjetske karijere, okrunjene televizijskim galama
s facama kao što su Domingo i Carreras. Niti je tajna samo u tome što njegova
ponovna pojava priziva operne uspomene iz druge polovice osamdesetih, nekih od najljepših
u povijesti splitskog glazbenog teatra uopće, kada su za njegova glazbenog ravnateljstva
Dunja Vejzović i Solovastru pjevali Don Carlosa. Stvar je prvenstveno u tome da on onom
svojom neponovljivom – kako da je opišemo: šaljivo-dramatično-strastvenom –
dirigentskom gestom za splitskim pultom, iza kojeg dirigenti izviruju kao iz mišje rupe,
naprosto pripada i istinskom duhu ovoga grada i ponovno pronađenoj opernoj vokaciji
njegova kazališta.
Drugi uzrok opisanog ozračja zove se Tomislav Mužek, tenor. Kako ovo nipošto nije
glazbeni osvrt, neka nam bude dopušteno reći tek riječ-dvije o njegovoj scenskoj igri
(o glasu najbolje govori njegov ispunjeni međunarodni rokovnik). Naime, česte
televizijske izvedbe najzahtjevnijih svjetskih uprizorenja natjerale su nas postupno da se
više ne zadovoljavamo operom kao "koncertom u kostimima", već sve više
tražimo i prikladan lik i istinsku glumu.
Čini se kao da je Donizetti ulogu Memorina napisao upravo za Mužeka. Iako vrlo
korpulentna pojava, Mužek se po pozornici kreće sa savršenom lakoćom. Dalje, ponekad
se učini da bi on na sceni savršeno funkcionirao čak i da ne pjeva. On, naime,
besprijekorno koristi bogatu i logičku mimičku nadgradnju – njegovi brzi i unezvjereni
pokreti glavom pravi su pravcati gegovi. Kada mu, recimo, sjajno stilizirani brkati
dočasnik Belcore (izvrsni Tomislav Bekić) čeličnim zahvatom stegne ruku, Mužekov
izraz lica na razini je prvorazrednih hollywoodskih komičara iz ere nijemoga filma!
A onda ga vidite kako se iz nespretnog, pa čak i pomalo udarenog komedijaša začas
pretvara u čistog lirskog i romantičnog junaka, koji slavnu ariju Una furtiva lagrima
pjeva u pobožnoj tišini. Osobito fascinira kada shvatiš da brojna mlada publika –
izvan kazališnog hrama neprestance izložena sasma drukčijoj osjećajnosti –
nepogrešivo prepoznaje taj i takav glazbeni duh, koji ni ova surova i razularena
civilizacija ne može sasvim izbrisati iz naših duša.
Bilo mi je drago te večeri u loži vidjeti i intendanta Milana Štrljića. Poznam ga već
više od tri desetljeća i svih tih godina možda osnovni dojam koji sam imao o njemu bio
je da je riječ o normalnu čovjeku, što je u egzaltiranom poslu kojim se bavi zapravo
nemali kompliment (možda čak i estetske naravi). Potvrdio je to i u svojim pristupnim
intervjuima: umjesto histeriji i rugobi, rekao je, u ovom teatru pružit će priliku
istini i ljepoti.
I doista, nakon godina u kojima je dominantni dio splitskog HNK-a svoj vrhunski
umjetnički cilj vidio u tome da iz teatra istjera "publiku iz 19. stoljeća", s
ovim čovjekom – i predstavama kakav je Ljubavni napitak - kao da se ovdje događa
umjetnička normalnost u svome najboljem izdanju. Bogu budi hvala!
Piše Joško ČELAN
PREDSTAVLJANJE KNJIGA "SVJETLOSTI SJENE" I
"LATI" LJILJANE KABIĆ
Stih po mjeri glazbe
SPLIT — U Pinakoteci samostana Gospe od Zdravlja predstavljene su knjige pjesama
splitske nastavnice Ljiljane Kabić: poetska zbirka Svjetlosti sjene i Lati, zbirka
pjesama i igrokaza za djecu, objavljene u nakladi HKD-a Napredak Split. U prvoj knjizi autoricu zaokuplja širok spektar
motiva, od pretežno ljubavne tematike, zavičajnog primorskog krajolika, ponosnih i
hrabrih ljudi, pa do egzistencije i ekologije. Posebnu pažnju privlače haiku pjesme.
Prof. Marina Treursić osvrnula se na usklađenost slika, jednostavnost kazivanja i
lakoću ritma poezije Ljiljane Kabić koja se odlikuje i melodioznošću, pa su neke već
uglazbljene za klape. Kao prilog tomu, ženska klapa Filip Dević izvela je jednu njenu
pjesmu koju je uglazbio Duško Tambača.
Za djecu, autorica je priredila knjigu Lati s pjesmama i igrokazima u jednoj ili dvije
slike, u formi rimovanog stiha. Neke od njih izveli su članovi dječjega dramskog studija
i Dramskog studija za mladež Gradskog kazališta mladih Split, potvrdivši iznimnu
sugestivnost pjesničkih slika i muzikalnost stihova, što je idealno za izvođenje.
Poetsko stvaralaštvo Ljiljane Kabić pozdravio je i novinar Mladen Vuković.