strana 3 od 3

KAKO SU SE VJERNICI ODREKLI OLOVKE I PAPIRA

Biskupima nema tko da piše

Čitajući pisma biskupa čovjek ponekad ima dojam da se biskupi kreću u krug, da nemaju ni prilike ni vremena, možda ni volje, promicati i tražiti dijalog s vremenom

Potreba da se napiše ovaj tekst nastala je nakon čitanja božićnih pisama svih naših biskupa vjernicima, što i nije bilo tako davno. Tu je negdje i izbor naslova ovom tekstu. Veliki kolumbijski pisac Gabriel Garcia Marquez napisao je 1958. godine roman s naslovom "Pukovniku nema tko da piše". Povodom prijevoda tog romana na hrvatski jezik (1978.) NEDJELJNA DALMACIJA je pisala: "Stanje koje roman opisuje odnosi se na malog čovjeka, bespomoćnog, nemoćnog da izmijeni svijet u njegovoj apsurdnosti i okrutnosti". To je jedino što bi, možda, moglo uspostaviti neku vezu između sadržaja romana i biskupa, no ni to nije važno. Važna je činjenica što "ni biskupima nema tko da piše", a oni moraju, ne samo za Božić, nego i drugim prilikama, pisati mudra, sadržajna i duga pisma svojim vjernicima, "braći i sestrama". Stoga ne znam tko bi im bio u koži, jer pisati takva pisma ljudima koje gotovo i ne poznajemo, odgovarati im na pitanja, koja oni i ne postavljaju, mučan je i težak posao, ponekad i uzaludan.

Narod nije pitan

U gornjem smislu vojni biskup Juraj Jezerinac ima potpuno pravo kad u svojoj božićnoj poruci piše da je "uzaludan sav govor o našim nacionalnim prioritetima - pogotovo ako o tome nije pitan narod niti je bilo javne i parlamentarne rasprave" (Glas Koncila, br. 51-52. str. 5), samo što bi ovaj njegov zaključak trebalo prenijeti na crkveno područje i reći "da je uzaludan sav govor o našim vjerskim (crkvenim, vjerničkim) prioritetima, pogotovo ako o tome nije pitan narod i niti je bilo javne rasprave". Pošto toga nema, (jadni) biskupi moraju tragati za "važnim" temama, moraju odgovarati na nepostavljena pitanja. Ostavljeni su sami, "njima nema tko da piše", pri čemu se misli na pisma izrasla iz muke, nesigurnosti, iz potrebe, a ne na svakodnevnu kancelarijsku korespondenciju ili blagdanske čestitke.
Kad je o ovome govor informirani vjernik će posegnuti za saborskim dokumentima. U jednom od njih (Krist Gospodin), u broju 13., lijepo se kaže: "Budući da Crkva ima zadaću da uspostavi dijalog s ljudskim društvom u kojem živi, dužnost je u prvom redu biskupa da prilaze ljudima te da traže i promiču dijalog s njima, kako bi istina bila uvijek povezana s dobrotom, razumijevanje s ljubavlju. Ti spasonosni dijalozi moraju se isticati jasnoćom govora a istodobno i poniznošću i blagošću". Riječ je o dijalogu, a dijalog nikada nije jednosmjeran, on je dvosmjeran, inače ga nema. Bilo bi zanimljivo da se čitatelji prisjete nekog razgovora sa "svojim" biskupom: Što su to oni mogli savjetovati "svom" biskupu (jesu li uopće došli do riječi?) i što je od toga usvojeno? Nije li to redovito bila monološka pouka, pa i kad se radilo o sasvim zemaljskim stvarima? A toliko je toga što bi biskupi mogli naučiti od običnih vjernika!
Opet se vraćamo spominjanom dokumentu. On od biskupa traži da "pokažu da su po planu Boga Stvoritelja i sama zemaljska dobra i ljudske ustanove određene na spasenja ljudi te da, prema tome, uvelike mogu pridonijeti izgradnji Kristova Tijela» (br. 12.). Da u ta zemaljska dobra i ljudske ustanove nisu uključeni samo rađanje i odgoj djece, obitelj i nacija, čega su puna božićna pisma naših biskupa, nego da, kako kaže sljedeća rečenica istog dokumenta, na isti način "spasenju ljudi" služe i: građansko društvo s njegovim zakonima i zvanjima, rad i odmor, umjetnost i tehnička dostignuća, siromaštvo i blagostanje. Stoga, "neka (misli se na biskupe), konačno, izlažu načela pravedne raspodjele materijalnih dobara, mira i rata te bratskih odnosa među svim narodima".
Čitajući pisma biskupa čovjek, ponekad, ima dojam da se biskupi "kreću u krug", da nemaju ni prilike ni vremena, možda ni volje, "promicati i tražiti" dijalog s vremenom u kojem, i s ljudima s kojima, žive. Teško je inače prihvatiti priču o "ohlađenoj i prehlađenoj bračnoj ljubavi" ili o "Božjem rokovniku i poslovniku" (M. Barišić) ili da je "Maleno Dijete s očima koje sjaje" rješenje za BiH u kojoj još uvijek zna poteći ljudska krv (V. Puljić). Ili biskupa hvarskog poistovjećivanje naroda s obitelji: "Narod i obitelj, obitelj i narod, to je jedna te ista slika, samo su okviri različite veličine". Ili uvjeravanje đakovačkog biskupa da nam "Bog ne dolazi kao odrastao čovjek, nego kao slabo i bespomoćno dijete", a vjernicima je tako potreban upravo odrastao Isus, odrastao i hrabar, razuman i dobrostiv, da od njega uče rješavati svoje brojne probleme. I mogli bismo nastaviti…, uz dopuštenu napomenu da, u mnogo čemu ne misli se na teologiju, božićna pisma zagrebačkog i riječkog biskupa odskaču od drugih.

Apsurdni svijet

Čovjek se pita zašto u ovim pismima nema govora o građanskom društvu, o siromaštvu i blagostanju, o pravednoj raspodjeli materijalnih dobara, o bratskim odnosima među svim narodima, i zaključi da biskupi ne "promiču i ne traže dijalog". No, ne mora biti krivnja samo na njima, jer je očito da među onima kojima biskupi pišu "nema nikoga da njima piše". I ovo, što u ovom tekstu stoji, nije pismo biskupima nego je ukazivanje na činjenicu da su vjernici, rekao bih neodgovorno, sudbinu Crkve, njezino djelovanje, pa i budućnost, pripustili biskupima. Ne znaju ili neće da znaju da su dužni, kad biskupi "ne prilaze ljudima da traže i promiču dijalog s njima", oni to činiti. Kad ne uspiju to učiniti "oči u oči", preostaju olovka i papir, uglavnom više ne bi trebala vrijediti činjenica, koja je u isto vrijeme i optužba, da "biskupima nema tko da piše".
Marquezov roman "Pukovniku nema tko da piše" govori o malom čovjeku, "bespomoćnom i nemoćnom da izmijeni svijet u njegovoj apsurdnosti i okrutnosti", pa možda možemo pomisliti, da se i poneki biskup tako osjeća "nemoćan da izmijeni svijet u njegovoj apsurdnosti i okrutnosti" i da bi mu, opet možda, moglo pomoći neko pismo nekog iskusnog, učenog i vjerom obdarenog laika. Tko zna, vrijedilo bi pokušati!

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.