strana 1 od 3

Miroslav RADMAN NEDAVNO JE KAO PRVI HRVAT POSTAO
REDOVITIM ČLANOM FRANCUSKE AKADEMIJE ZNANOSTI

Splitski "kolektivni mozak"
u Vili Dalmaciji

Ne samo da mlađi ljudi iz Hrvatske kod mene doktoriraju već radim na tome da u Vili Dalmaciji u Splitu osnujem instituciju kakve nema nigdje. Tu bi trebao biti ekstrakt najboljeg u istraživanju, tu bi djelovao splitski "kolektivni mozak", grupacija ljudi iz različitih znanstvenih disciplina koji će razmišljati zajedno. To bi trebalo dokazati da je i u našim uvjetima moguće napraviti nešto izuzetno

Miroslav Radman u dugostoljetnoj povijesti Francuske akademije znanosti prvi je Hrvat koji je postao njezinim redovitim članom. Ovaj naš genetičar i molekularni biolog svjetskoga glasa članstvo u toj cijenjenoj instituciji, koju je još 1635. osnovao kardinal Richelieu, zaslužio je nakon niz značajnih međunarodnih priznanja (2000. godine Grand Prix Richard Lounsbery, 1992. godine Prix Charles Leopold Mayer...) i izvanserijskih rezultata na području genetske mutacije. A sve je počelo u Splitu, gdje je rođen 1944. godine...

Kad je Split bio veseo

Doduše, potječem iz Maslinice na Šolti, iz ribarske familije koja nema nikakve veze s vlasnicima Radmanovih mlinica, vrhunske ladanjske kulture blizu Omiša, iako bih to volio jer je riječ o vrlo učenim ljudima. Kad su Nijemci iz strateških razloga evakuirali stanovništvo, moji su preselili u Split i tako sam ja rođen u Velome Varošu, starom težačkom predgrađu koje je tada još imalo onu živopisnu tijardovićevsku atmosferu i u ondašnjim ratnim prilikama živjelo spontanim pučkim buntom koji se nije mirio s talijanskom okupacijom. A kad se konačno otac vratio iz rata, preselili smo se u Jelsu gdje smo živjeli od 1948. do 1953. godine. Potom se obitelj seli u Hvar, ali s navršenih četrnaest godina eto me opet u Splitu, kao srednjoškolca u Gimnaziji "Vladimir Nazor", blizu Pazara, usred jednog od najživljih mediteranskih gradova. Upravo smo prošle jeseni slavili 40 godina od mature. Dakako, u Splitu.
Koliko je Split utjecao na Vaše formiranje i odabir poziva genetičara?
- To je došlo ipak poslije Splita. No, Split za mene znači mnogo, neprocjenjivo mnogo. Gimnazijski se dani uvijek pamte i obilježe te za cijeli život, a društvo iz onih dana i okolina u kojoj živiš nikad se ne zaboravlja. Ja sam se tada pomalo bavio i glazbom, čak i razmišljao o profesiji glazbenika. I danas sa suprugom, koja je etnomuzikolog, zapjevam i zasviram, a k nama svrate mnogi glazbenici, od onih koncertnih do onih ciganskih. Pogađate što pjevamo - dalmatinske su pjesme na prvome mjestu! Gitara i pjesma imaju svoje čarobne načine u povezivanju ljudi. No, onih davnih dana u Splitu, kad je sve bilo veselo i kad sam bio dio znamenitog splitskog zadirkivanja i spontane šale, kakve nema nigdje na svijetu, bio sam ujedno i dosta uspješan sportaš - veslao i igrao košarku. Štoviše, bio sam u generaciji braće Tvrdića s kojima sam dosta proboravio pod koševima, tada na betonu otvorenog igrališta na Spinutu, kad "žuti" još nisu ni sanjali da će jednom poslije biti trostruki prvaci Europe.
Ipak, bavili ste se i onim što Vam je postao poziv, u kojem ste tako uspješni...
- Kao gimnazijalca sve me zanimalo. I filozofija i psihologija, fizika, matematika... Pokušao sam najprije na Elektrotehničkom fakultetu, ali sam, ipak, nakon godine dana studija, shvatio da to nekako nije za mene. Pomišljao sam i na istraživački rad, vezano uz biologiju mora jer mi je more bilo u krvi, a bio sam i dobar ronilac. Tako sam se počeo baviti bilogijom, boravio na istraživačkom brodu Bios Oceanografskog instituta u Splitu i uživao u ribolovu, plivanju, ronjenju, istraživanju. No, to mi nije bilo dosta. Fascinirala me biologija, otišao sam u Zagreb, naučio dobro engleski i njemački i počeo sam, zahvaljujući i poticajima svojih profesora, dr. Ivana Supeka i dr. Marije Badel-Drakulić, pratiti najnovija otkrića o kojima još nisam mogao znati iz udžbenika. U tih pet godina studija u Zagrebu konačno sam se odlučio za genetiku. Usput, čitao sam filozofiju i poeziju, zanimao se za slikarstvo... I danas se zanimam za umjetnost, sva tri moja djeteta se njome bave, a i družim se s umjetnicima iz Pariza ili pridošlima iz domovine.

Dragocjena Amerika

Bruxelles je bila Vaša sljedeća destinacija...
- Bruxelles je bio posljedica Zagreba, gdje sam imao sreću upoznati prave ljude u pravo vrijeme. Ja sam spontan čovjek, znam se zabaviti, ali i naljutiti, smatraju me enfantom terribleom, ali uza sve to znam s ljudima. Sve svoje privilegije, a bio sam još u Zagrebu privilegiran, zaradio sam ljudskim kontaktom. Dr. Supek me uputio k dr. Mariji Badel-Derakulić i na diplomski na Istitut Ruđer Bošković - rad s njima bio mi je izuzetno dragocjen, a oboje su mi otvorili vrata kod svih profesora od kojih sam mogao nešto naučiti. Logično je bilo otići u Bruxelles gdje sam na preporuku dr. Badel-Drakulić koja je tu doktorirala, na sveučilištu, u vrlo cijenjenom centru molekularne biologije, niti u dvije godine 1969. doktorirao.
Postdoktorat ste završili na Harvardu...
- Odlazak u Ameriku bio mi je osobito uzbudljiv. Imao sam 25 godina i želio još mnogo toga saznati. Postdoktorat sam završio u tri godine i s 28 godina sam se vratio u Bruxelles kao najmlađi izvanredni profesor. Imao sam tada dosta snage, noćario sam s glazbenicima i nije mi bilo teško ujutro se naći u laboratoriju. Boravak u Harvardu mi je bio osobito značajan, tamo sam imao priliku u istoj zgradi biti uz pet nobelovaca i još niz vrhunskih stručnjaka. Moji snovi iz dana kad sam se odlučivao za profesiju, kad su Watson, kojega sam u Harvardu upoznao, i Craig otkrili strukture DNA i za to dobili Nobelovu nagradu, bili su tek dijelom ostvareni: htio sam još više, a za to je trebala upornost i sposobnost za kreaciju, što sam spoznao upravo u Americi, u sustavu školovanja koje priznaje samo uspjehe i samo najbolje.
Već tridesetak godina djelujete u Francuskoj i jednako toliko se bavite istraživanjima koja su tek sada honorirana članstvom u uglednoj Akademiji...
- Osobito sam time počašćen jer nemojte zaboraviti da je riječ o instituciji koja ima dugu tradiciju, u koju nije jednostavno ući, u kojoj su članovi bili jedan Louis Pasteur, Lamartin, Corneille... Zapravo, međunarodne nagrade koje sam dobio možda su i važnije, ali ovo je rijetka počast i mislim da je ovo priznanje cijeloj hrvatskoj znanosti pa mi je osobito značajno da sam kao prvi hrvatski znanstvenik koji je stekao taj rang. Inače, postoje tri kategorije akademika: vanjski, dopisni i redoviti član, a ja sam eto izravno "doskočio" do ove posljednje i najviše stepenice. U Hrvatskoj sam pak član HAZU od 1992.
Može li se u nekoliko rečenica sabrati suština Vašeg znanstvenog rada?
- Kako ne? Moja specijalnost su geni koji određuju sva naša svojstva. Znači, jesmo li zdravi, jesmo li bolesni, puni energije, paralizirani, itd... Mi smo otkrili - a taj rad već traje desetljećima - nekoliko mehanizama koji nam pokazuju zašto su geni toliko stabilni. Kako to da nema više protoka informacija, da postoji toliko mehanizama koji stalno popravljaju greške u genima? Dakle, moj laboratorij je specijaliziran u istraživanju korekcije grešaka u kopiranju gena. Ali se kopiraju milijarde i milijarde puta, osobito oko vrata, a onda naravno još milijarde puta za vrijeme održavanja organizma, jer koža, crijeva - to se sve obnavlja. I tu gdje se organizmi najviše obnavljaju, znači koža, crijeva, pluća, tu ima najviše tumora jer tu greške nastaju češće nego ondje gdje se stanice ne obnavljaju. Kao npr. stanice mozga, one se rijetko obnavljaju i tamo je tumor vrlo rijedak.
Stalno upotrabljavate riječ: mi...
- Mi, to znači tim koji vodim od 1974. godine kad sam se vratio iz Amerike. Morate znati da sam ja profesor medicine iako nisam liječnik, i to profesor na medicinskom sveučilištu Paris V., na najboljem medicinskom fakultetu u Francuskoj i ujedno direktor velikog laboratorija za istraživanje Nacionalnog centra za istraživanje zdravlja, koji oni financiraju i to dobro. Ovdje se i inače, što je osobito važno, mnogo ulaže u znanost. Da dovršim odgovor na prethodno pitanje: mi se uglavnom bavimo mehanizmima promjena u genima koje se zovu mutacije, i mehanizmima koji štite naše gene od prečestih promjena, prečestih mutacija. To su mehanizmi korekcije i popravka oštećenja u genima.

Kako prepoznati potencijal

Ima li i Hrvata u Vašoj istraživačkoj grupi?
- Moj laboratorij broji tridesetak ljudi, velika smo istraživačka grupa, ima puno stranaca, ima Amerikanaca, Engleza, Portugalaca, Izraelaca... naravno, i Hrvata - trenutačno ih ima četvero, tri iz Splita koji rade doktorat kod mene. Mnogi su kod mene već doktorirali i vratili se u Hrvatsku. Znate, od velike je važnosti pronalaziti mlađe ljude i prepoznavati u njima potencijal. Imamo tri radna tima i puno se radi, svi odreda, od mene najstarijeg do onih kojima je tek dvadeset i neka godina. Djelatnici se miješaju, prolaze kroz laboratorij, ostaju godinu-dvije-tri i idu dalje. Laboratorij, kojem sam na čelu, pun je dinamike i promjena, ali i postojanih rezultata, sve je podređeno istraživanju mehanizama genetskih promjena, evoluiranju organizama, kako korigirati oštećenja gena...
U odrazu novih zbivanja u vezi s kloniranjem ljudi kakvo je Vaše mišljenje kao genetičara?
- Na to sam pitanje već više puta odgovarao i mogu samo ponoviti kazano: sa stajališta moje etike kloniranje ljudi je perverzno. Dok milijuni djece umiru od neishranjenosti, nedostatka pitke vode i lijekova, razmožavanje ljudi kloniranjem je nemoralno. Svakako je riječ o nečemu što je veliki ispit i za znanost i za društvo u cjelini. Ja, međutim, podržavam terapijsko kloniranje, liječenje matičnim stanicama je velika nada u medicini, to je sigurno bolje nego aktualna trgovina organima. No, ne smije se smetnuti s uma široka mogućnost zloporabe. Donor jezgre može biti bilo tko, njegov klon može poprimiti njegove osobine i biti uspješan intelektualac ili sportaš, ali čak i opasni kriminalac, što se može dogoditi otrgne li se kloniranje kontroli. No, ipak, nije rečeno da klon mora biti baš stopostotna replika originala: treba znati da je svako ljudsko biće rezultat njegova osobitog genoma i specifičnih uvjeta života. U životu se ponešto i stječe, s obzirom na okolinu, nije sve unaprijed zadato.

Iskrivljena slika

No, sasvim je pouzdano da ste Vi Hrvat Dalmatinac u Parizu. Kako to zapravo izgleda?
- Kao čovjek iz sunčanoga podneblja ja se svuda osjećam sjajno. I kad god se vratim doma, na Jadran, jedva čekam vidjeti stare prijatelje, neku klapu da možemo zapjevati. Ovdje, u Parizu, svaki događaj vezan za Hrvatsku donosi nam uvijek nova uzbuđenja. Eto, nedavna izložba arhitekta Dinka Kovačića u Palači UNESCO-a. Bio mi je užitak pogledati slike, prepoznavati poznata zdanja u Splitu i Dalmaciji, uživati u Kovačićevoj imaginaciji. Gotovo da su me dirnula ona zdanja koja prate tradiciju i donose novi dah. Usred Pariza gotovo sam osjetio miris mora u nosnicama. Ovo je bio istinski susret Pariza s Jadranom, nezamjenjivim morem koje ovdje Dalmatincima - a ima nas ovdje, ima! - toliko nedostaje.
Inače, koliko nas Francuzi poznaju?
- Malo, jako malo. Iz nepoznavanja, njihova slika o nama i politika prema nama bila je dosta iskrivljena, osobito u vrijeme Mitterranda. To je, rekao bih, hotimično nepoznavanje Hrvatske. Neodrživo. I loše za nas. Ali posljednjih godina vidim da nam u Dalmaciju dolaze i turistri iz Francuske. Oni su ti koji iz prve ruke moraju biti najglasniji svjedoci kakvi smo. Toga će biti još više. Samo moramo znati i s njima i s ostalim gostima. Dobro je, prošli smo jedan užasan rat i sad je sve lakše.
Kanite li neka francuska iskustva prenijeti u Hrvatsku?
- Pa to stalno i radim. Ne samo da mlađi ljudi iz Hrvatske kod mene doktoritraju već radim na tome da u Vili Dalmaciji u Splitu osnujem instituciju kakve nema nigdje. Tu bi trebao biti ekstrakt najboljeg u istraživanju, tu bi djelovao splitski "kolektivni mozak", grupacija ljudi iz različitih znanstvenih disciplina koji će razmišljati zajedno. To bi trebalo dokazati da je i u našim uvjetima moguće napraviti nešto izuzetno.
U međuvremenu, kad ćete ponovno u Split?
- A kad nisam u njemu, barem u mislima? A imam i poziv od Splitskog sveučilišta. Vidjet ćemo. Ne mogu zamisliti da budem bez najljepšeg mora na svijetu pa ću i nadalje u Split dolaziti, dolaziti.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.