strana 1 od 3

ISKUSTVA ANGLOSAKSONSKOG PRAVNOG SUSTAVA OD POČETKA GODINE
I U HRVATSKOM PRAVOSUĐU

Nagodbe u istrazi rasterećuju sudove

Od početka godine stupile su na snagu izmjene Zakona o kaznenom postupku prema kojima je omogućeno postizanje nagodbe pred istražnim sucem između okrivljenika i tužitelja - Očekuju se napuci državnog odvjetnika Mladena Bajića te Vrhovnoga suda - Komu će se žaliti stranka u postupku?

Piše Jadranka MATIĆ

S prvim danom siječnja 2003. godine stupile su na snagu izmjene Zakona o kaznenom postupku kojima je omogućeno postizanje nagodbe pred istražnim sucem između okrivljenika i tužitelja, što bi, prema intenciji zakonodavca, trebalo skratiti postupke i time rasteretiti sudstvo. Što nagodba, dobro poznata i često primjenjivana u anglosaksonskom pravnom sustavu, donosi u praksi u našim uvjetima, vidjet će se uistinu onog trenutka kad se počne primjenjivati. Tada će se uočiti i eventualni veći propusti, no već sada je izvjesno da nejasnoća ili blaže rečeno nedorečenosti ima i da će se morati rješavati u hodu. Za početak tužitelji očekuju naputak državnog odvjetnika Mladena Bajića, ali i Vrhovnog suda republike Hrvatske.

Razmatranje zahtjeva

Uglavnom, osnovno je što istražni sudac u fazi kad je primio istražni zahtjev, umjesto odluke o pokretanju istrage, može razmatrati zahtjev za nagodbu. Zahtjev mora biti podnesen u pisanoj formi, a podnijeti ga može okrivljenik, državni odvjetnik koji zastupa optužbu, mogu ga podnijeti i zajedno, ali u tom slučaju s okrivljenikom mora biti njegov branitelj. Zahtjev za nagodbu može podnijeti čak i oštećenik ako nastupa kao tužitelj. Uključeni su, dakle, svi sudionici uobičajenog sudskog postupka.
Zakon je jasan i u onom dijelu koji se odnosi na prihvaćanje nagodbe i odmjeravanje visine kazne, no već tu se pojavljuje prva dvojba. Znači li to da istražni sudac može i mora izreći, na primjer, tri godine zatvora ako je maksimalna kazna devet godina? Ili ima mogućnost nagoditi se na način da okrivljeni pristaje na to da do presude ne zna hoće li dobiti kaznu za to djelo od šest mjeseci do tri godine. Dio odgovora mogao bi se naći u pisanoj ponudi nagodbe, koja mora sadržavati vrstu kazne i mjeru koja se predlaže. Ali, kad to i sadrži, ne znači da je okrivljeni priznao djelo za koje ga se tereti. I tu bi se reklo da odredbe idu u korist okrivljenika.

Šteta i korist za okrivljenoga

Međutim, nije baš tako jer, ako dođe do nastavka postupka, branitelj, ali ni okrivljenik, ne mogu iznositi dokaze o tome da okrivljeni nije kriv. Kako se sve jasnije vidi na primjeru, ta bi situacija izgledala ovako: okrivljenog se tereti za tri razbojstva i tri krađe. Za razbojstva se postigne nagodba, pristane se na kaznu, ali nema nagodbe za krađe. Nakon odluke istražnog suca, nema iznošenja dokaza da se nije radilo o razbojstvu, osim, ako se naknadno nisu "iskrsnuli" dokazi. Treba li uopće upozoravati da u tom slučaju o skraćivanju postupka nema ni govora.
Ima još jedna "caka" pučki rečeno, koja svakako ide u prilog okrivljeniku. Stranka, naime, može odustati od zahtjeva za nagodbu do donošenja odluke istražnog suca. To se najrealnije može očekivati u situaciji kad okrivljenik shvati da može bolje proći u redovitoj sudskoj proceduri, što će reći tijekom istražnog postupka ili glavne rasprave. Činjenica da podnošenje zahtjeva za nagodbu ne znači i priznanje djela važno je, naravno, u situaciji ako od zahtjeva za nagodbu odustane državno odvjetništvo. Bilo koja stranka da odustane, dakle, opet ništa od skraćivanja postupka.
Ako dođe do nagodbe, saziva se ročište i izriče presuda u kojoj ne smije biti izrečena druga vrsta ili veća mjera kazne od "dogovorene". Ako je nagodbom postignuta novčana kazna, istražni sudac u presudi ne može izreći zatvorsku, na primjer; ili, ako je "dogovoreno" godinu dana zatvora, ne mogu se izreći dvije ili tri. I u tom bi dijelu nagodba trebala biti stimulativna, uvjetno rečeno, za okrivljenika. Baš kao što bi stimulativnom trebala biti i odredba po kojoj u slučaju kad državni odvjetnik i okrivljeni zajedno podnose zahtjev za nagodbu, troškovi postupka idu na teret državnog proračuna. Pitanje je, ipak, koliko je to stimulativno. Jer, okrivljeni odvjetnika, svojeg branitelja, ionako plaća, a za tisuću-dvije kuna troškova postupka, pristati na dvije-tri godine zatvora u startu i nije baš stimulirajuće.
Presuda se odmah objavljuje, a u pisanoj formi osam dana od dana objave i sadrži sve podatke kao i osuđujuća, osim što se u obrazloženju navode samo okolnosti koje je sud uzeo u odmjeravanju kazne. Ovako suhoparna pravnička fraza ima zapravo svoje značenje, a to je da se upravo zbog toga ne može pobijati žalbom kojom bi se napadalo nepotpuno ili neutvrđeno činjenično stanje. I to jest svojevrstan rizik za okrivljenika. Okrivljenik se može žaliti na presudu, ali samo u pogledu odluke o kazni i bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Komu se žaliti?

Izmijenjeni ZKP kaže da se žali drugostupanjskom sudu, koji se isto mora pridržavati one jednotrećinske gornje granice maksimalne kazne. Pri tome se ne precizira tko je to drugostupanjski sud, možda kao u redovitoj proceduri izvanraspravno vijeće županijskog suda ili odmah Vrhovni sud. Sudac Županijskog suda u Splitu Zoran Matulović, uz naglasak da govori samo u svoje ime, drži da bi to trebao biti isključivo Vrhovni sud jer je riječ o presudi, a ne nekoj drugoj odluci istražnog suca. — To moje uvjerenje — kaže sudac Matulović — proizlazi iz članka 21. ZKP-a u kojemu je navedeno da je Vrhovni sud nadležan odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova.
Sve do sada rečeno odnosi se na situaciju kad je istražni sudac prihvatio zahtjev za nagodbu. Posebna ovlast omogućuje mu, međutim, da se ne složi sa zahtjevom, i to ako smatra da nema dovoljno dokaza o činjenicama važnim za izbor i odmjeravanje kazne.

Odluka Izvanraspravnog vijeća

U tom slučaju mora ipak zatražiti da o zahtjevu za nagodbu odluči izvanraspravno vijeće Županijskog suda. A da kod nas stvarno ništa nije jednostavno pokazuje se u slučaju kad to vijeće donese odluku. Žaliti se, naime, može i na odluku vijeća, ali, pazi sad, žalba ne zadržava izvršenje njegova rješenja. Dakle, ako se ne uvaži žalba na odluku vijeća, nikom ništa, nema ponavljanja postupka. Ali, zamislite situaciju, istražni sudac krenuo u redovitu proceduru, a onda sazna da je žalba na odluku vijeća prihvaćena i da se mora ići na nagodbu.
Dobra namjera, dobra ideja, uistinu ne mora u svakom trenutku dati i željeni rezultat. Pogotovo ako se u njezinoj primjeni stalo negdje na pola puta.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.