strana 1 od 3

VELE SRAKANE - PRIČA O OTOČIĆU SA ŠEST STANOVNIKA IZMEĐU LOŠINJA, UNIJA I SUSKA

ROBINZONI NE VOLE GOLAĆE

Svaka rečenica pripovijeda o specifičnom životu koji okorjeli otočani za ništa ne bi mijenjali, čak ni onda kada nona skrivena ispod crne marame namjernike upita imaju li što iz Caritasa

Još u svići ima uja. Još se ne da život na otočiću Vele Srakane, tamo u trokutu između Lošinja, Unija i Suska. Škoj bez ijednog stabla, bez mladosti, čak i bez groblja, prkosi statistici sa još šest živih duša zaokupljenih relacijom: kuća - polje - crkva. Poimenice, Amadeo Matešić, Lucija i Silvanio Skrivanić, Marija i Anica Tarabocchia, te Ante Dragoslavić, tijekom čitave godine održavaju život na Velim Srakanama, onaj isti život koji je zapravo primjetan tek ljetnih mjeseci kad otok preplave turisti i vikendaši.
- Jesu li otišli Talijani? Bacili su bumbu i uništili gustirnu. Istekla je sva voda... - prenula je fotoreportera žena u crnini, prvo čeljade koje je izmililo iz kuće ne bi li saznalo tko je to pristao na muliću dok je zimska bura ponešto slabila. Luciji Skrivanić vraćaju se prizori iz Drugoga svjetskog rata, no to što se desetljećima sjeća razorene gustirne, samo govori o značaju vode na udaljenom otoku. Svaka rečenica pripovijeda o specifičnom životu koji okorjeli otočani za ništa ne bi mijenjali, čak ni onda kad nona skrivena ispod crne marame namjernike upita imaju li što iz Caritasa.

Bilo je fenomenalno!

- Može se na otoku odlično živit. Nekad je bilo fenomenalno, bilo je prve klase krumpira, svake poljoprivrede, svega, vozilo se u Lošinj, prodavalo i u Italiji... Sad smo svi stari i jedva imamo povrća i za sebe - pritrčao je već svojevrsni poglavar Velih Srakana Amadeo Matešić. Teško je reći tko je od pet stanovnika otočića bio srdačniji u dočeku namjernika. Jedino se šesti stalni stanovnik Ante Dragoslavić negdje zagubio (!?) po otoku, dok su ostali spremno pred crkvom pozirali za skupni portret. Misle valjda, nek’ država vidi kako se zapuštaju otoci, kako staro uje čuva da se svića na ugasi. Nadaju se očito i tome da će vlasti poduzeti nešto da se pokaže razložnim to što je posljednjih šest Mohikanaca održavalo život na Velim Srakanama.
- Bude nas liti i stotina. Dosta je vikendaša. Nego, zima je problem. Brod pristane tri puta tjedno, jedino po buri ne može nikako. Imamo mul iz 1934., a ono kad su ga prije petnaestak godina pokušali proširit, to je ispalo - ništa. I školu smo imali, zgrada je napravljena 1956., ali radila je samo par godina - ometan pomalo oštrim fijukanjem bure kamenim kaletama, govorio je Amadeo Matešić. Prvi mu “assistente” Silvanio Skrivanić značajno je tu i tamo potvrdno klimao, vjerujući da mora postojati rješenje za održavanje života, tu, gotovo na pučini, na vjetrometini koja ni stablima ne dopušta da podignu grane. Zna Skrivanić da sol grize škure, da je za kaiće na tako otvorenom otoku jedino rješenje da se stalno izvlače na kopno, jasno mu je da je otočna zemlja škrta cicija, no, opet: nada u život postoji. Podstiče tu nadu i turizam, pa i lubini i zubaci koji kruže oko otočića sa čije se sredine bez problema vide oba njegova najudaljenija kraja.

Talijanski i engleski

- Mi na žalost ribu puno ne lovimo. Nismo opremljeni. Ali, ima ribe ovuda, ima... Ma, ima liti i gostiju, dođu ljudi pa uživaju, love ribu. Je, dođe puno Slovenaca - sve o otoku zna Amadeo Matešić. Poznato mu je i to kako je nastao specifičan dijalekt, mješavina talijanskog i engleskog (!?).
- Za talijanski znate, ali engleski mnoge iznenadi. Znate, naši su stari išli za poslom u Ameriku i kad su se vratili govorili su engleske riči. Tako za lutku mi danas na otoku kažemo doll, za plin gas - smješkom je objašnjenje popratio “poglavar” Velih Srakana. I štošta bi još, da je bilo vremena ispripovjedio Amadeo Matešić. Stigao je tek objasniti da su svi na otoku oštro protiv nudizma. Istaknuli su jasne natpise na engleskom jeziku, tako da se turisti ne bi slučajno zaletjeli u skidanju krpica, a i “assistente” Silvanio Skrivanić, uvijek je tu negdje s kanoćalom da vidi drže li se svi propisanih uputa. Ako se i dogodi nešto nemoralno, mještani Velih Srakana unaprijed su u zimskim mjesecima izmolili oprost od Svevišnjega, jer zadivljuje skrušenost kojom u ulickanoj kapelici mole krunicu kad već na otoku nema svećenika koji bi im svakodnevno držao misu.
A dogodi li se da se nakon posljednjih šest Mohikanaca na Velim Srakanama ipak ugasi život, ako se nitko u međuvremenu ne vrati ili naseli, ostat će na škoju živjeti barem buntovni pokret punk. Netko se za to već pobrinuo i na napuštenoj školskoj zgradi ispisao primjetan grafit: Punk Is Not Dead!

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.