Mali oglasnik Portal SD Trafika Marketing Otvoreno more Izdanja
[Povratak na naslovnu stranu]
srijeda, 8.1.2003.
  novosti
teme dana
ekonomija
sport
kultura
mozaik
crna kronika
  dalmacija
split
zadar
šibenik
dubrovnik
bih
  forum
feljton
kolumne
osmrtnice
zadnje vijesti
  impresum
prometni vodič
kretanje brodova
  kontakt
linkovi
arhiv
e-mail adresar



 
strana 1 od 1

MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (6)

Prvi ministar nastave i bogoštovlja

U endehazijskoj vladi poglavnika Ante Pavelića Mile Budak je ministar bogoštovlja i nastave, koji u trenutku konstituiranja čita ustaška načela. Njegov se ekstremni radikalizam, rasizam i netrpeljivost očituje tijekom političkih nastupa u ljeto 1941. godine, kad drži niz govora huškajući protiv srpskih stanovnika i opravdavajući represalije prema njima. Budak govori svake nedjelje, osim jedne, u drugom gradu diljem Hrvatske, a iza te kampanje stoji Ante Pavelić. Tim se političkim istupima htjelo postići određeni učinak kod hrvatskog stanovništva i zastrašiti srpski živalj

Piše
Ivo PETRINOVIĆ

Na čelu skupine emigranata Ante Pavelić je 15. travnja 1941. stigao u Zagreb, a kao poglavnik NDH imenovao je sutradan hrvatsku državnu vladu u kojoj je on bio predsjednik i ministar vanjskih poslova.
U vladi Mile Budak postaje ministrom bogoštovlja i nastave i u trenutku njezina konstituiranja čita ustaška načela. Nakon Pavelićeve prisege to su učinili i drugi ministri, pa i Mile Budak.

Rimski ugovori

Rimske ugovore, koji su bili rezultat tajnih pregovora s Galeazzom Cianom, talijanskim ministrom vanjskih poslova, 25. travnja u Ljubljani, te s Benitom Mussolinijem, predsjednikom vlade, 7. svibnja u Tržiču, potpisali su 18. svibnja 1941. godine Ante Pavelić i Benito Mussolini u palači Quirinale u Rimu. Njima je velik dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji te prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni nadzor nad dijelom NDH, a hrvatska kruna ponuđena Aimoneu di Savoia Aosta, vojvodi od Spoleta. Uoči prihvaćanja Rimskih ugovora Budak je na Radio Zagrebu održao govor u kojem je veličao Pavelićevu povijesnu ličnost koja ima osjećaj za buduće događaje, a kada su ugovori bili prihvaćeni, Budak ih je pozdravio.
Nekoliko dana nakon što se vratio u Zagreb, Pavelić je počeo provoditi strahovladu. Navijestio je obračun sa Židovima, Srbima i nepoćudnim Hrvatima. Tada je donesena vladina Odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilan boravak u sabirne i radne logore. Krajem travnja i početkom svibnja 1941. godine slijede dva zakona uperena protiv pripadnika židovskog naroda: 1. Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda i 2. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, koje su potpisali Ante Pavelić i Milovan Žanić kao ministar predsjednik Zakonodavnog povjerenstva.
Premda je Budak tvrdio da vlada nije bila konzultirana o rasnim zakonima i da je sve to radila jedna stručna komisija po Pavelićevu naređenju, priznao je da su se u vladi slagali da su Židovi u Hrvatskoj provodili uvijek protuhrvatsku politiku i podupirali takav režim. Isticao je da su ministri i on osobno zaštićivali Židove koji su na hrvatskoj strani, ali je i dosta takvih stradalo jer su za njih bili odgovorni ustaški rasovi (pukovnici od posebnog povjerenja), koje je Pavelić podupirao.

Huškački radikalizam

Budak je pokazao ekstremni radikalizam, rasizam i netrpeljivost za vrijeme svojih političkih nastupa od kraja svibnja do sredine kolovoza 1941. godine, kada je održao niz protusrpskih govora huškajući protiv srpskih stanovnika i opravdavajući represalije prema njima, a iza te kampanje bio je Ante Pavelić. U vrijeme te kampanje Budak je govorio svake nedjelje (osim jedne) u drugom gradu diljem Hrvatske. Budakovim političkim nastupima bila je svrha postići određeni politički učinak kod hrvatskog stanovništva i ujedno zastrašiti srpski živalj.
Zakletva hrvatske državne vlade u travnju 1941. (Budak je četvrti zdesna)Odakle takav Budakov verbalni radikalizam kojim se isticao među ustaškim prvacima? Za to postoje najmanje tri razloga. Prvo, on je u Kraljevini Jugoslaviji doživio niz represalija. Nakon atentata na Tonija Schlegela, režimskog novinara, koji je izvršila pravaška omladina, Budak je bio uhićen i proveo je u zatvoru sedam mjeseci da bi već 7. lipnja 1932. bio na njega izvršen atentat s vrlo teškim posljedicama, a čudom je ostao živ. On je nosio teške posljedice jugoslavenskog režima i odatle njegova averzija prema srpstvu i zapravo reakcija, odnosno želja za osvetom koju je intimno nosio u sebi.
Drugo, Budakovo držanje u emigraciji nije bilo na visini. Kao upravitelj logora na Liparima, nasilno se ponašao. Kad se vratio u domovinu 1938. godine, zajedno s drugim emigrantima, neki su od njih tražili od Mačeka da se Budak sankcionira za ono što je radio u Italiji, što je u njega stvorilo određeni osjećaj nelagode. Osim toga, ustaški emigranti koji su se s Pavelićem zajedno vratili u Hrvatsku u travnju 1941. godine, posebice ustaški rasovi, bili su neraspoloženi spram Budaka, koji se svojevoljno vratio u domovinu 1938. godine.
Treći razlog je Pavelićev odnos prema njemu. Dok su Budakovi stanovali u zajedničkom kućanstvu s obitelji Pavelić, dolazilo je do sukoba između Pavelićeve i Budakove supruge, što se odrazilo na njihove međusobne odnose. Oni su se pogoršali kad je Budak pružio otpor Paveliću da i dalje ostane upravitelj liparskog logora i kad se htio vratiti Pavelićevima u Torino, što je Pavelić odbio. Kad se sa suprugom preselio u Salerno, i kad se odlučio uz pomoć jugoslavenskih vlasti vratiti u domovinu, bez Pavelićeva znanja, njihovi su se odnosi još zaoštrili.

Sustav strahovlade

Pavelić je osim toga Budaku zavidio na njegovoj popularnosti zbog romana Ognjište. Jednom riječju, poglavnik je na Budaka gledao s nepovjerenjem, što je Budak posebno osjetio nakon što je nastala NDH, bez obzira na to što je bio doglavnik i ministar nastave i bogoštovlja. Budak je sve to znao i da bi ublažio Pavelićev ignorantski odnos prema sebi, kompenzirao je to verbalnim radikalizmom.
Treba naglasiti da što se tiče sudbine Krleže i Meštrovića, da ih je Budak ne samo zaštitio već je predlagao Paveliću, što je on i prihvatio, da se Miroslava Krležu imenuje intendantom Hrvatskog državnog kazališta, a Ivana Meštrovića ministrom prosvjete, na što oni nisu pristali.
Ovo razdoblje u Budakovu političkom životu bilo je najnepovoljnije, jer je on kao državni funkcionar bio uključen u čitav sustav strahovlade koji se u NDH provodio, posebice tijekom 1941. godine. U njemu je najviše došla do izražaja dvojnost karaktera koju je spominjao vojvoda Slavko Kvaternik, ističući da su u Budaku živjele dvije osobe: ona s ljudskim svojstvima i ona radikalnog ustaše modeliranog po volji Ante Pavelića, ali tada s prevagom ove druge. Otuda onda i iznenađenje pa i zaprepaštenje njegovim ponašanjem onih koji su ga prije poznavali, o čemu je najočitije svjedočio i sam vođa HSS-a Vladko Maček.

(nastavlja se)
 
Još u rubrici:
 


 
 

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.

 

 
 
print verzijapošalji e-mailomidi na naslovnicuidi na naslovnicu 1/1