strana 1 od 1

PACTA CONVENTA - 900 GODINA OD JEDNOG
OD NAJVAŽNIJIH DOKUMENATA U POVIJESTI HRVATA (3)

Pogibija kralja Petra

O Kolomanu (mađarski Kalman) Neven Budak u svojoj knjizi "Prva stoljeća Hrvatske" piše: "Povijest nam je sačuvala uspomenu na grbavca koji se, povučen zbog svoje tjelesne mane, posvetio obrazovanju i knjizi. Kad je Ladislav umro, Koloman se 1095. okrunio za kralja. Na putu prema Jadranu 1097. suprotstavio mu se kralj Petar - ishod bitke bio je fatalan za Hrvate: Petar je poginuo, a s njim je nestala posljednja mogućnost okupljanja oko jednog političkog središta. Za hrvatsku budućnost trebalo je naći neko novo rješenje i ono je nađeno upravo u kralju Kolomanu!

Piše Vojko MIRKOVIĆ

Dalmatinski gradovi Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Budva, Kotor i Bar bili su životno stopljeni s okolnim državama, s njima su dijelili crkvenu organizaciju, sve su se više slavenizirali, ali su upravljali sami sobom ili pod vlašću bizantskog carskog namjesnika u Zadru. Poneka počasna titula, koju je Bizant dodijelio hrvatskim vladarima, nije značila njihovu stvarnu vlast nad tim gradovima.
Nijedan od tih vladara nije bio krunjen ili pokopan u nekom dalmatinskom gradu, ili u njima izdao kakvu ispravu i ostavio koji natpis. Zaključke bizantologa Jadrana Ferluge o samosvojnosti bizantske Dalmacije sve više prihvaćaju naši historici.

Zagrebačka biskupija

U to doba dok je mađarski kralj Ladislav vojno djelovao po Hrvatskoj, u Konstantinopolju je vladao car Aleksije, prvi od nekoliko moćnih vladara dinastije Komnen. Pri kraju 12. stoljeća car Emanuel će s vojskom biti prisutan do 1180. u dobrom dijelu Dalmacije, Hrvatske i Bosne, ali će poslije njega bizantska vlast zauvijek iščeznuti iz naših krajeva.
Aleksije je u Dalmaciju uputio Normana Gotfrida Melfijskog, sina kneza Amica, koji je 1074. vojno djelovao u našem primorju. Gotrif je tu ostao nešto duže od godine dana, ali nikakvih sukoba s Mađarima nije bilo, jer se Ladislav povukao iz Hrvatske i više se u nju nije vraćao.
Sređivao je prilike u Mađarskoj i Slavoniji (koja je tada šire područje od današnje Slavonije; prostire se od sisačkog kraja južno od Save do rijeke Drave na sjeveru).
Osnovao je dvije nove biskupije, jedna od njih je zagrebačka. O tome govori isprava iz 1134. u kojoj se opisuje kako je Ladislav podigao zagrebačku crkvu do biskupske časti. Doveo je nekog Čeha Duha, dakle Slavena, i 1093. ili 1094. postavio ga za biskupa. Nova je biskupija bila pripojena nadbiskupiji u Ostrogonu u Mađarskoj. Imala je široko područje djelovanja s obje strane rijeke Save, otprilike na onom tlu na kojemu je u antičko doba postojala sisačka biskupija.

Koloman na tronu

Prije smrti (1095.) Ladislav je promijenio odluku o svojem nasljedniku. Dok je prije bio odredio nećaka Almoša, sada se odlučio za njegova starijeg brata Kolomana. Almoš je bio brzoplet, Koloman promišljen i oprezan u odlukama. Prvi je bio posvećen vojnom zanatu, drugi knjigama i bogoslovlju. Ali nisu djelovali složno. Među njima su izbijali nemilosrdni sukobi, koji su doveli do toga da je Koloman dao oslijepiti Almoša i njegova sina Belu. Na kraju je Almoš završio u Carigradu, a oslijepljeni Bela je ipak postao mađarski kralj, ali tek nakon Kolomanove smrti i smrti njegova sina kralja Stjepana.
O Kolomanu (mađarski Kalman) Neven Budak u svojoj knjizi Prva stoljeća Hrvatske piše: Povijest nam je sačuvala uspomenu na grbavca koji se, povučen zbog svoje tjelesne mane, posvetio obrazovanju i knjizi. Taj lik, dakle, podsjeća na rimskog cara Klaudija i bizantinskog Konstantina VII., koji su se bavili pisanjem povijesti dok nisu u poznijim godinama zavladali državom.
Kad je Ladislav umro, Koloman se 1095. okrunio za kralja. Najprije se pobrinuo popratiti onu križarsku vojsku koja je preko Ugarske 1096. išla na jug prema Carigradu. Zatim se počeo pripremati za pohod na Hrvatsku. Posredovanjem pape Urbana II. ugovorena je njegova ženidba s Buzilom, kćerkom normanskog kneza Rogerija. S Venecijom je potpisao sporazum o međusobnom priznavanju vlasti nad stečenim područjima. I kada su se brodovi s normanskom mladenkom zaputili u Jadran, Koloman je 1097. prema Biogradu uputio poveći odred vojske da je dočeka. To je bio povod da mu se kralj Petar suprotstavi.
O Petru se zna vrlo malo. U ugarskoj kronici Gesta Hungarorum, što je nastala oko 1285. godine, Simon de Keza, vjerojatno na temelju nekog ranijeg predloška, opisuje u tri cigle rečenice sukob hrvatske i mađarske vojske:
A on (Koloman) poslao je vojsku u kraljevstvo Dalmacije (tj. u Hrvatsku) i dao je ubiti kralja Petra, koji je, došavši pred Ugre u planinama, koje se nazivaju Gozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. Stoga se te planine sve do danas u mađarskog zovu ’Patur Gozdia’ (tj. Petrov Gozd). Sjedište je toga kralja bilo u gradu Kninu.

Fatalna bitka

Dakle, do Petrove je pogibije došlo kada je htio spriječiti da vojni odred pod vodstvom župana Merkurija krene prema moru radi dočeka buduće kraljice. Doduše, može se u povijesnim knjigama naći i to da se Petar suprotstavio Mađarima kada su se vraćali kući, ali je ta razlika nebitna. Također je od manje važnosti na kojoj se planini vodio odlučni boj, iako povjesničari o tome nude neobično različita rješnja. Bitan je razultat, a po Nevenu Budaku u njegovoj navedenoj knjizi, ishod bitke bio je fatalan za Hrvate: Petar je poginuo, a s njim je nestala posljednja mogućnost okupljanja oko jednog političkog središta.
Za hrvatsku budućnost trebalo je naći neko novo rješenje i ono je nađeno upravo u kralju Kolomanu!

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.