četvrtak, 24.10.2002.


	novosti teme dana ekonomija sport kultura mozaik crna kronika

	dalmacija split zadar šibenik dubrovnik bih

	televizija feljton kolumne osmrtnice zadnje vijesti

	impresum prometni vodič kretanje brodova

	kontakt linkovi arhiv e-mail adresar



	strana 1 od 2

Ljerka Perešin, SUPRUGA PRVOGA HRVATSKOG VOJNOG PILOTA,
UZ PREMIJERU DOKUMENTARCA "LET ZA PAMĆENJE"

Junake žele izbrisati i zaboraviti

Nikada nisam doznala pravu istinu o stradavanju svojega supruga. Pokopali smo ga i tu je za mene priča završena, kao i jedan dio mojega života - Moj suprug je heroj za mene i za one ljude koji znaju što znači taj čin. I na kraju krajeva, da ga i nije napravio, sama činjenica što je dao život za svoju domovinu, bila bi dovoljna da ga se proglasi herojem - Ne znam zašto u Hrvatskoj danas nema junaka Domovinskoga rata i zašto netko nije pokrenuo to pitanje. Čini mi se da se u ovoj državi nitko time ni ne želi baviti. Osjećam kao da je nekome u interesu da se taj dio naše povijesti zaboravi i izbriše

Gotovo sedam i pol godina prošlo je od nestanka pilota Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva Rudolfa Perešina u akciji Bljesak i pet godina od pronalaska njegovih posmrtnih ostataka. Do zadnjeg su trenutka njegova supruga Ljerka i kći Daliborka vjerovale da je živ. Naime, postojalo je više verzija o tome što se dogodilo s Rudolfom Perešinom nakon obaranja njegova zrakoplova. Je li u međuvremenu doznala pravu istinu i kako danas žive supruga i kći hrvatskog pilota i heroja Domovinskoga rata, porazgovarali smo s njegovom suprugom Ljerkom Perešin.
Ne, nisam doznala pravu istinu. Iskreno rečeno, na pravoj istini o njegovu stradavanju dalje nisam radila. Ja sam jednostavno takva osoba koja, kada vidi nešto ili dozna, napravi rez i pomiri se s činjenicama. Da sam krenula dalje u istraživanje, vjerujem da bih, ne samo sebi napravila problem, nego bih time zanemarila i svoje dijete, kći Daliborku. Jer da bih došla do prave istine, to treba raditi svim srcem i dušom. Mi smo doznale istinu. Vidjela sam svojega supruga na razmjeni, identificirala ga i bila sam sigurna da je to on. Napravljen je i test DNA analizom, i to, više zbog obitelji, zbog djeteta, nego zbog mene. Pokopali smo ga i tu je za mene priča završena, kao i jedan dio mojega života.
Je li se država pobrinula da vas i vašu kći zbrine? Jeste li zadovoljni odnosom koji država posvećuje obiteljima poginulih, inače?
Sva prava koja su propisana zakonom za skrb o djeci i obitelji poginulih, mi smo ostvarile. Kći prima mirovinu, a imamo i obiteljsku invalidninu. Je li to dovoljno ili nije, drugo je pitanje. Mogu samo reći da smo financijski osigurane. Iako, da je moj suprug živ, financijski bismo imali više. Njegova primanja puno bi bila veća od iznosa mirovine koji sada primamo. Ali, to je zanemarivo. Da je on s nama, imali bismo puno više: imali bismo obitelj, bili bismo na okupu... Smatram, stoga, da se gubitak voljene osobe, supruga i oca ničim ne može nadoknaditi. Zato me boli kada se govori da smo mi udovice i djeca poginulih branitelja u nekakvom povlaštenom položaju. S druge strane, tužno je slušati da se o braniteljima govori u negativnom kontekstu, kao da oni imaju ne znam što. Moja kći je studentica, ali ona, da bi ostvarila pravo na mirovinu, mora biti redoviti student. Da je njezin otac živ, mogla bi birati hoće li biti izvanredni ili redoviti student, dakle imala bi mogućnost izbora. Ovako se mora uklopiti u zakone da bi ostvarila ono na što ima pravo.
Vaš je suprug i za života bio heroj. Prvi je hrvatski pilot koji je migom 21 prebjegao iz JNA i sletio u zrakoplovnu luku u Klagenfurtu. Jeste li danas razočarani odnosom društva ili države prema liku Rudolfa Perešina, kao heroju i legendi Domovinskoga rata?
Moj suprug je heroj za mene i za one ljude koji znaju što znači taj čin. I na kraju krajeva, da ga i nije napravio, sama činjenica što je dao život za svoju domovinu, bila bi dovoljna da ga se proglasi herojem. Međutim, mi danas u našoj državi nemamo definirano tko su heroji Domovinskoga rata.
Zašto?
Heroj Domovinskog rata je jednostavno postala riječ koja se upotrebljava u medijima, u javnosti, ali ona ničim nije potkrijepljena. Ne znam zašto u Hrvatskoj danas nema junaka Domovinskoga rata i zašto netko nije pokrenuo to pitanje. Čini mi se da se u ovoj državi nitko time ni ne želi baviti. Osjećam kao da je nekome u interesu da se taj dio naše povijesti zaboravi, izbriše... Kao da se netko boji heroja i junaka Domovinskog rata. No, ne mogu vjerovati da bi ti ljudi mogli biti prijetnja ikome. To je ono što mene, moju kćer, kao i, pretpostavljam, sve udovice, djecu poginulih branitelja i invalide Domovinskoga rata, strašno smeta i vrijeđa.
Koliko je država, odnosno Ministarstvo obrane, participirala u promicanju lika i djela vašega supruga? Učilište HRZ-a nosi njegovo ime, objavljena je knjiga o njegovu životu i smrti, a ovih će dana na HTV-u biti prikazan i dokumentarni film posvećen vašem suprugu.
Za vrijeme traženja mojega supruga imala sam punu podršku Vladina Ureda za zatočene i nestale, osobito pukovnika Ivana Grujića. Sve moje informacije koja sam dobivala iz raznoraznih privatnih kanala prenosila sam gospodinu Grujiću i on je jedini koji me u svim dijelovima poslušao. Nakon pogreba mojega supruga, za državu je to poglavlje bilo završeno. Sve što se poslije radilo — od otvaranja spomenika, preko naziva škola, pa sve do objavljivanja knjige i, danas, filma — rađeno je s ljudima koji uglavnom nemaju veze s MORH-om i ne participiraju u državnoj vlasti. Dakle, svim udovicama, a tako i meni, ostalo je da se same pobrinu da se lik i djelo njihova supruga ne zaboravi i da u našem narodu ostane koliko toliko u trajnom sjećanju. Imam sreću da je moj suprug imao mnogo prijatelja u civilstvu i oni su mi bili, i još uvijek su, velika potpora u realizaciji bilo koje moje ideje kako trajno obilježiti njegov lik i djelo.
Smatrate li da su vrijednosti Domovinskoga rata danas narušene?
Narod koji nema povijesti, nema, na žalost, ni budućnosti. Ni za vrijeme HDZ-a nismo imali ni junake ni heroje Domovinskog rata, a nemamo ih ni danas, kada je koalicija na vlasti. Domovinski rat mora biti na ponos cijelome hrvatskom narodu bez obzira kako je tko sudjelovao u njemu. Držim da je cijeli hrvatski narod vodio Domovinski rat i da bi trebao biti na ponos svima nama. Nužno je da se povijest ne zaboravi i da je očuvamo za budućnost naše djece. Hrvati moraju biti ponosan narod, jer imaju zbog čega to biti.

Razgovarala Snježana DUKIĆ

Mnoge su priče ispričane Rudolfu Perešinu, pilotu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Najupečatljivija je svakako ona o njegovu dramatičnom i povijesnom preletu migom 21 iz agresorske vojske u zrakoplovnu luku u Klagenfurtu. Bilo je to 25. listopada 1991. godine.
Pothvat je to kojim je unio nespokoj među neprijateljske redove, ohrabrio druge pilote Hrvate i dao im primjer koji treba slijediti, možda je još značajniji učinak imao u činjenici da su snimci prebjeglog pilota i aviona obišli svijet, a njegova izjava "Hrvat sam, ne želim pucati po svom narodu" upozorila je međunarodnu javnost na ono što se događalo u Hrvatskoj. Upravo te snimke, kao i one još neobjavljene, gledatelji HTV-a mogli su vidjeti ove srijede i četvrtak. Dokumentarni filmovi Let za pamćenje i Ljerkina priča autora Vladimira Brnardića i Srđana Segarića, svjedočanstvo su Perešinova spektakularnog preleta, ali i njegova tragičnog nestanka u operaciji Bljesak te potrage duge dvije godine koja je rezultarala predajom njegovih posmrtnih ostataka.
Ideju za film, urednik i scenarist Leta za pamćenje i Ljerkine priče Vladimir Brnardić dobio je kada je početkom ove godine u novinama pročitao da je u Beču otvorena izložba Austrija i raspad Jugoslavije, na kojoj su prvi put bili izloženi zrakoplov kojim je Rudolf Perešin sletio u Klagenfurt, kompletno pilotsko odijelo i osobno naoružanje.
"Čudilo me kako nitko i prije nije došao na ideju da o Perešinu napravi film", kaže Brnardić, jer materijala kako je sam poslije istražio bilo je na pretek. Naime, kada je počeo raditi na prikupljanju materijala za film, u Hrvatskome ratnom zrakoplovstvu upozorili su ga da u arhivu HRT-a postoje velike količine snimljenog materijala, koje je za potrebe dokumentarnog filma o stvaranju HRZ-a u proljeće 1992. godine, kao pripadnik Umjetničke satnije, snimio hrvatski redatelj Vinko Brešan, te da se na jednoj od tih kaseta nalazi i Perešinova izjava. Snimljena je velika količina materijala, ali film nikada nije montiran, nikada objavljen, nego je neoznačen pohranjen na police Informacijsko-dokumentarnog centra na Prisavlju. Svu tu golemu količinu materijala Brnardić je pregledao da bi došao do izjave Rudolfa Perešina, tada zapovjednika 1. lovačke eskadrile HRZ-a, u kojoj opisuje svoj bijeg iz JNA i prelet s bihaćkoga vojnog aerodroma u Austriju.
"Riječ je o potpunoj ekskluzivi, prvorazrednome materijalu koji javnost još nije vidjela", kaže Brnardić. U tu je priču uključio i razgovore s desetak osoba, Rudijevih bliskih prijatelja, kolega, zatim pukovnika austrijske vojske Dietera Szolara, koji je ispričao viđenje Perešinova preleta s austrijske strane. Uključeni su i snimci austrijske televizije ORF-a, ali i TV BiH studija iz Bihaća, koji su također objavili snimke Perešinova preleta, viđenog s "druge strane", u tipičnoj maniri srpske propagandne mašinerije.
Drugi film, također u trajanju od 30 minuta, prikaz je tragedije. Perešin je na svoj posljednji zadatak, podsjetimo, odletio 2. svibnja 1995. godine, tijekom akcije Bljesak. Dok je nadlijetao most na Savi, Srbi su pogodili njegov zrakoplov nedaleko od Bosanske Gradiške. Prema nekim analizama, Perešin se katapultirao i doskočio živ, ali na srpsku obalu Save, kod bosanskog sela Bok Janovca. Snimke njegove kacige, maske i poklopca, koji se od zrakoplova odvaja katapultiranjem, kao i neoštećena laringofona, prikazala je i srpska TV Banja Luka. Međutim, tu se Perešinu gubi sav trag, a počinje kalvarija za njegovu obitelj, duga dvije godine i tri mjeseca.
Kroz priču Perešinove supruge Ljerke te predstojnika Vladina Ureda za zatočene i nestale pukovnika Ivana Grujića, u drugom nastavku filma o hrabrom hrvatskom pilotu doznat ćemo kako je tekla potraga i bitka za otkrivanjem njegove sudbine te, na posljetku, isporučivanjem posmrtnih ostataka. Posmrtne ostatke Rudolfa Perešina Hrvatska je dobila 4. kolovoza 1997. godine od Republike Srpske na mostu kod Nove Gradiške. Pokopan je uza sve počasti sredinom rujna na zagrebačkom groblju Mirogoju.