strana 1 od 3

RAZGOVOR: MIROSLAV FILIPOVIĆ,
NAJPOŠTOVANIJI SRPSKI NOVINAR U SVIJETU, KOJI VIŠE NE ŽELI PISATI

Budite ponosni što vam je Mesić predsjednik

Možda takav postoji i u Srbiji, ali nam se još nije pokazao - Milošević voli suprugu i zbog toga ga žalim kao čovjeka, ali kad nešto radiš, moraš dostojanstveno snositi posljedice - Milošević je u početku bio demokratičniji predsjednik od Koštunice

Da nije lako biti novinar, pokazuje i slučaj Miroslava Filipovića, novinara iz Srbije koji je prvi pisao o zločinima koji su počinjeni nad Albancima na Kosovu i zbog svojih tekstova, objavljenih u zapadnim medijima, osuđen je, još u Miloševićevo vrijeme, na sedam godina zatvora zbog špijunaže i širenja lažnih vijesti. Nakon pada Miloševića, Filipović je oslobođen nakon nekoliko mjeseci izdržavanja zatvorske kazne u Nišu i zbog onoga o čemu je pisao dobio je niz svjetskih nagrada koje predstavljaju priznanje za njegov profesionalizam i hrabrost, a među kojima je British Press Award, britanska inačica slavnog Pulitzera te nagrada njemačkog udruženja novinara za slobodu medija. Filipović je danas najnagrađivaniji novinar u povijesti Srbije. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, Filipović je ispričao što mu se sve događalo nakon objavljivanja tekstova, ali i je vrlo otvoreno govorio i o stanju novinarstva u Srbiji.

Nepodnošljive dječje suze

Na temelju čega je podignuta optužnica protiv Vas zbog koje ste osuđeni na 7 godina zatvora?
U to vrijeme živio sam u Kraljevu, odakle je jedna od elitnih jedinica Vojske Jugoslavije, a neću joj spominjati ime da me opet ne optuže za špijunažu. Ukupno 23 tisuće ljudi iz Kraljeva bilo je na Kosovu. Oni su se vratili sa pričama o tome što su vidjeli, ali i o tome što je netko od njih uradio. Te priče su došle i do mene i ja sam od njih napravio tekstove za novine i počeo ih objavljivati u stranim medijima. Prve priče o hladnjačama izašle su u lipnju 1999. godine i nastavio sam pisati i dalje. Napisao sam tekst "Dječje suze protiv Miloševića" nešto kasnije i takav sam naslov dao zato što se pokazalo da su ti mladići koji su otišli na Kosovo počeli zaboravljati sve što se događalo, ali jedino nisu mogli zaboraviti slike mrtve djece.
Taj tekst je izazvao velike reakcije i poručeno mi je da malo zastanem, a ja to nisam htio. Potom sam razotkrio Miloševićeve planove za destabilizaciju Crne Gore i taj tekst sam objavio u Londonu. To je poremetilo sve. Taj tekst je osobno povrijedio Miloševića i on je naredio da me uhite. Nije bilo dovoljno da me se optuži za širenje lažnih informacija nego su odlučili da to bude špijunaža jer sam u tekstovima spominjao neku vojnu jedinicu pa sam kao otkrio vojnu tajnu. Bila je to jedna farsa, ali sve su oni to vrlo pedantno uradili i na kraju sam dobio sedam godina zatvora.
Kako je danas biti novinar u Srbiji?
Delikatno, recimo. Nije više onako opasno kao za vrijeme Slobodana Miloševića. Neće vas nitko uhapsiti ili ubiti, ali nemate gdje pisati. Srbija je, a to sam napisao u tekstu za jedne njemačke novine povodom nagrade koju su mi Nijemci dodijelili za slobodu medija, El Dorado za novinare. Postoji stotine i stotine tema, počevši od bivšeg predsjednika države kojemu se sudi u Haagu za zločine počinjene u tri države, zatim je tu pola bivše vlade čiji su članovi uhićeni, imate javno promoviranu spregu kriminala i mafije i državne uprave i policije. Kada to kažem, mislim na izjavu srbijanskog ministra unutarnjih poslova Dušana Mihajlovića koji je to javno kazao. Postoji i sukob dva centra moći - jednog u Vladi Srbije, drugoga u zgradi predsjednika Jugoslavije. No, ničega od toga nema u novinama. Zbog toga ja više niti ne pišem. Nemam za koga.
Je li to stvar autocenzure?
Naravno, ima i toga, ali najveći problem novinarstva u Srbiji je neznanje. Razdoblje destrukcije ljudskih duša za vrijeme Miloševićeve vladavine trajalo je više od desetljeća i za to vrijeme su novinari zaboravili pisati. Brojne dobre osobine koje novinari trebaju imati su jednostavno atrofirale. Neki novinari koji se nisu mogli uklopiti u te klišee prestali su pisati ili su otišli, a bilo je puno servilnih novinara kojima je jedina potrebna osobina bila upravo ta servilnost. S druge strane bilo je i onih hrabrih koji su u lice mogli reći nešto diktatoru. Sada Miloševića nema i otvara se niz tema koje bi svaki novinar i svako novinarstvo poželjelo, ali nema novinara koji bi to željeli pisati.

Nedirnuti centri moći

Društvo u Srbiji nije se još na jasan način otvorilo prema krucijalnoj temi, a to su zločini koje su pojedini pripadnici oružanih snaga i dobrovoljačkih jedinica počinili drugim narodima. Ja sam sticajem okolnosti ušao u tu materiju jer sam živio u gradu iz kojega potiče elitna jedinica Vojske Jugoslavije pa je puno mladića bilo na Kosovu. Kada su se vratili, pričali su o tome i ja sam naletio na dobru priču objavio je. Naravno, reakcije Miloševića je bila takva da sam osuđen na sedam godina zatvora zbog špijunaže i širenja lažnih informacije. Na kraju me spasio onaj koji me odveo u zatvor zato što je raspisao izbore. Nije lako biti novinar, naročito ako želite pisati kako su vas učinili u školi, na fakultetu ili vaši prvi urednici. Ako biste danas radili analizu medija u Srbiji, vidjeli biste da gotovo nema tekstova protiv ova dva centra moći koje sam spomenuo. To je sve zbog slabosti jer slab novinar ne može biti hrabar. Trebaju stasati nove generacije novinara. Danas su nam potrebni ljudi drugačijeg mentalnog sklopa.
Milošević je u Haagu, ali je i i dalje jak njegov utjecaj ovdje u Srbiji. Kako ga se tu doživljava?
Milošević je eksponent srpskog nacionalizma. Dugo se tražio lider srpskog nacionalizma i Milošević je odmah prepoznat kao ta osoba. On je upravo zahvaljujući tom nacionalističkom vjetru došao na vlast, ostao na vlasti i učinio to što je učinio svima nama. Sada se dogodilo da je Milošević otišao, ali su nacionalisti ostali i opet nepogriješivo odabrali Vojislava Koštunicu za novoga lidera. Koštunica je po vokaciji demokrat. Ja ga osobno znam dugo godina i on ima dosta dobrih osobina, ali očigledno ima i onih koje su iznenadile sve, pa i njegove pristaše. On je postao lider srpskih nacionalista i ako usporedimo prve dvije godine njegove vlasti i prve dvije godine Miloševićeve vlasti, vidjet ćemo bez imalo dileme da je Milošević bio puno bolji i demokratičniji, slobodoumniji kao državnik.

Mira mu govori da je drugi Tito

Ljudi obično uspoređuju Miloševića s kraja vlasti i Koštunicu na početku mandata, a to nije dobro. Međutim, takve snage ne mogu prevladati ne samo zbog jednog demokratskog naboja koji postoji u Srbiji već zato jer su srpski nacionalisti na ovim izborima dobili najmanje glasova, ako uspoređujemo sa ranijim razdobljima. To je ohrabrujuće.
Kako komentirate način na koji se Milošević brani u Haagu? Uobičajene su ocjene da on zapravo traži svoje mjesto u povijesti?
Milošević ima svoje mjesto u povijesti i to, nažalost, ne samo Srbije nego i drugih naroda i država. On je naučio igrati igru i stalno biti u centru pažnje. Njega dosta instruira njegova supruga Mira koja mu govori da je on heroj i od njega želi napraviti drugoga Tita. Ona je to i ranije pokušavala. Ideja sa nepriznavanjem suda je njezina ideja. To je jedna tužna stvar. Ja znam kako je to biti u zatvoru, znam kako je biti odvojen od žene koju voliš. Milošević voli svoju suprugu, oni su par koji je vezan i zbog toga čovjek u meni žali čovjeka u Slobodanu Miloševiću, ali s druge strane, kada nešto radiš, moraš misliti što radiš i s dostojanstvom podnositi posljedice. On se ogriješio o sve moguće zakone i ljudske i Božje i sada je pravda došla na svoje. Srpski nacionalisti ovdje nastoje od toga napraviti neku predstavu, ali je jasno da će Milošević biti osuđen na barem jednu doživotnu robiju i da će dobiti neko prugasto odijelo i broj.
Koliko će za tu konačnu presudu protiv Miloševića pomoći svjedočenja kao što je bilo ono hrvatskog predsjednika Stipe Mesića ili bivšeg crnogorskog ministra vanjskih poslova Nikola Samardžića?
Svjedoci su vrlo bitni za sam proces. Milošević nikoga nije ubio, ali svi mi znamo da je on kriv za ono što mu se stavlja na teret i za još puno toga što mu se ne može niti dokazati. Gospodin Mesić je najviše pokazao da je on jedan dobro odgojen čovjek koji shvaća i vrši svoju dužnost tako da smo mi u obitelji željeli gospodinu Mesiću uputiti čestitku na hrabrosti. On je u svom svjedočenju dokazao optužnicu i mislim da svim građanima Hrvatske treba biti čast što imaju takvog čovjeka za predsjednika. Možda netko takav postoji i u Srbiji, ali nam se još nije pokazao. Kada bi se to dogodilo u Srbiji, možda bismo i mi krenuli s mrtve točke. Sve ovo vrijedi i za gospodina Nikolu Samardžića.

Solidarnosti više nema

Govorili ste o tome kako je biti novinar u Srbiji. No, zanimljivo bi bilo čuti kako, prema Vašem mišljenju, političari u Srbiji doživljavaju medije?
Doživljavaju ih onako kako novinari ovdje i zaslužuju - kao kućne pomoćnice. Novinari se plaše vlastite sjene, ne znaju svoj posao i ne usuđuju se ozbiljnije uhvatiti za neke krucijalne teme i zato ne zaslužuju niti bolji tretman.
Postoji li solidarnost među novinarima?
Ne bih rekao. Možda je čudno da ja to kažem jer sam bio predmet najveće ikada zabilježene solidarnosti novinara u Srbiji jer inače takve kampanje traju jedva nekoliko dana. Kada sam bio u zatvoru, zahvaljujući mojoj supruzi Slavici koja je inicirala kampanju za moje oslobađanje i redakcijama za koje sam tada radio, pokrenuta je akcija koja je onda obuhvatila sve ostale. Ta solidarnost je dovela do mog oslobađanja, ali bojim se da toga više nema.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.