strana 1 od 4

FILM "BILI SMO VOJNICI" REŽIJA: RANDALL WALLACE (SAD) 2002.

U potrazi za izgubljenim herojima

Randall Wallace je napisao scenarij i režirao film koji je sav u formuli bez iskaza, s očitim moraliziranjem povrh brutalnog beskraja i pokušajem da se sve to provuče kao osebujan i značajan paket. U ovom slučaju nije nam jasno što su to njegovi tvorci iskreno željeli dodati u nakrcanoj temi žanra koja je svoj iskaz toliko puta dala jasno i glasno

Piše  Jakov KOSANOVIĆ

Koliko god to bilo teško prihvatiti, visokoproračunski ratni filmovi Hollywooda jurišaju k sudbini nesmotrene žrtve vlastitog izlaganja, pridružujući se otužnim redovima tinejdžerskih komedija i filmova jeze u kojima su nekad neuhvatljive ideje odavno okoštale u klišeje.
Ono što još više uznemiruje u vezi s ovim zaključkom jest činjenica da je, za razliku od drugih žanrova koji pate od pretjerivanja, ratni film uvijek pravovremen i osjetljiv u cjelini društvene zbilje i, kao što znamo, na različite načine od njega može biti više štete nego koristi za matične kinematografije i okoliš. Na žalost, bezbroj filmskih studija diljem svijeta u njemu vidi samo financijski potencijal, potkopavajući bit i srozavajući nastojanja na rutinsku razinu.
Bili smo vojnici, posljednji izdanak ovog nekad odvažnog žanra, nesretni je primjer većine navedenog. Randall Wallace je napisao scenarij prema istoimenoj knjizi nekolicine likova u filmu i režirao film koji je sav u formuli bez iskaza, s očitim moraliziranjem povrh brutalnog beskraja i pokušajem da se sve to provuče kao osebujan i značajan paket. Njegovu poruku može se otprilike naslutiti već iz naslova, ali to, naravno, ne znači da su slični pokušaji iscrpljeni i osuđeni na propast. Nama, naime, u ovom slučaju nije jasno što su to njegovi tvorci iskreno željeli dodati u nakrcanoj temi žanra koja je svoj iskaz toliko puta dala jasno i glasno.
U iznalaženju razloga za ovaj film mogao bi nam pomoći jedan drugi koji je doista proizveo klasičnih trenutaka - Drumski ratnik. Jedan od njih je onaj kad prosijedi policijski zapovjednik Fifi (Roger Ward) pokušava uvjeriti svojega najboljeg radnika, Maxa (Mel Gibson), da ostane u postrojbi - vikao mu je niz stepenište kako ljudi više ne vjeruju u heroje i kako je njihova zadaća vratiti ih. Čini se kako to isto želi i Randall Wallace. Stvar je, zapravo, bolno jasna: iz filma izbija ljubav prema Bogu, Domovini i bližnjem svom, čak i onda kad se u ovoga ispražnjava šaržer strojnice.
Mel Gibson je i ovdje u krupnom kadru, u ulozi brigadira Hala Moorea, ratnika s takoreći križarskom misijom. Moore je novi zapovjednik Prvog bataljuna Sedme konjičke (povijesne postrojbe generala Custera), čiju disciplinu premašuje jedino nježnost prema obitelji koju dijeli sa suprugom Julie (Madeleine Stowe) i njihovo petero djece. On je očinska figura i za svoje vojnike, recimo, rado će se pomoliti u vojnoj kapelici zajedno s novopečenim časnikom Jackom Geogheganom (Chris Klein), zabrinutom zbog činjenice da je ženu prvorotkinju zamijenio za rat u Vijetnamu. Vijetnam, pak, još jednom pokazuje najružnije u svojoj povijesti: prva postrojba "zračne konjice" - najslavnije portretirana u Coppolinu filmu Apokalipsa danas - koncem 1965. godine slijeće u Jugoistočnu Aziju, razmješta se u dolinu La Drang (s prozaičnim nadimkom Dolina smrti) kako bi ispitala izvještaje o aktivnostima vojske Sjevernog Vijetnama. Kao što znamo, ova aktivnost je bila teška 2000 ljudi, što je u odnosu na Mooreove borce iznosilo omjer 5:1. Kako nije trebalo dugo prije negoli je ovaj buknuo u stratište povijesnih razmjera, Moore i narednik Basil Plumley (Sam Eliott) ideale uglavnom mijenjaju za održavanje svojih ljudi na životu. Sljedeća 24 sata Amerikanci i Vijetnamci provode u obračunu koji su Wallace i snimatelj Dean Semler (Sakupljač kostiju) znali opskrbiti grafičkim detaljima.
Međutim, premda scene borbe i ranjavanja često dosežu razinu okrutnosti kakvu smo nedavno mogli vidjeti i u Padu crnog jastreba, geografija događaja nije nam ni približno jasna kao u filmu Ridleyja Scotta. Skupina ljudi biva opkoljena… ali gdje?, ne može se do njih… zar glavne snage nisu stotinjak metara dalje? Takvih dezorijentacija ima pregršt. Usto, tu je i strateška redateljska pogreška upornog montažnog reza s uplakanim domaćicama na drugoj strani svijeta. Međutim, dok je prvi ovakav međučin opskrbio nešto od šokantnog intenziteta ratne zbilje, s taksistom koji raznosi telegrame sućuti, brojni naredni su ispunili valjda svaki mogući stereotip o ucviljenim udovicama.
Problem je što su ove u zbilji doista plakale, ali publika u to nikad nije ni sumnjala. Wallaceov film nije znao prikazati dramatično razdoblje bez lutanja po minskom polju dramatskih tropa. Najbolji filmovi su to znali pomoću malo ironije, poput Velike Prve divizije Samuela Fullera ili tankoćutne introspekcije Hanksova lika u filmu Spašavanje vojnika Ryana Stevena Spielberga.
Wallaceov Moore izgleda više poput De Milleova Mojsija iz Deset zapovijedi, desne ruke Boga poslane kako bi izvukla ljude iz, eto doslovno, Doline smrti.
Ukratko, svjesni smo kako je iz perspektive doživotnog civila uvijek pomalo preuzetno govoriti u ime veterana bilo kojeg rata, ali ne vjerujemo kako bismo u suprotnom htjeli biti portretirani kroz mitološku prizmu filma poput Bili smo vojnici.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.