strana 1 od 1

VRSAR, GRAD DALMATINACA U ZAPADNOJ ISTRI (8)

"Dalmatinci, ma koja vas je barka dovela..."

Šibenska je "pošiljka" dalmatinskih kolonista za Vrsar ostala nekako najtanja. Stigli su posljednji, u prosincu 1951., došlo ih je najmanje, a dosta ih se vratilo. Bio je to vlak bez voznog reda umjesto vapora iz prethodne dvije ture. Na put u Istru, nakon što su se zbog poznatih političkih prilika Talijani iselili u Italiju, krenuli uglavnom Primoštenci, Svetin Škorić, Jere Zuban, Vjekoslav Milić, Ivan Perkov te Ivanica i Svetin Čuka s djecom. Nakon par godina svi su se svatili a ostali do danas samo Čuke i Ivan Perkov.Ovo je priča o tim ljudima i njihovim potomcima danas

Piše Ksenija ERCEG

Šibenska je "pošiljka" kolonista za Vrsar ostala nekako najtanja. Stigli su posljednji, u prosincu 1951., došlo ih je najmanje, a dosta ih se vratilo, i bio je to vlak bez voznog reda umjesto vapora iz prethodne dvije ture. Prema riječima Ivanice i Svetina Čuka, iz šibenskoga kotara krenuli su put Istre uglavnom Primoštenci: Svetin Škorić, Jere Zuban, Vjekoslav Milić, Ivan Perkov i njih dvoje s djecom. Nakon nekoliko godina Škorić, Zuban i Milić su se vratili, ostali su do danas samo Čuke i Ivan Perkov.

Nostalgija za kamenom

Svetin, rodom iz sela Supljak iz Gornjeg Primoštena, i Ivanica iz Ražnja, od Primoštena put Splita, bili su oženjeni i imali već troje djece, Milivoja, Nevenku i Dragicu, kad su se s malo ulja i vina, tri-četiri ovce, lovačkim psom Morom i nešto straćina iz Primoštena vojničkim kamionom dovezli do Šibenika, potom vlakom do Rovinja i onda opet kamionom do Vrsara. U SRZ Dalmatinka u kojoj su Makarani i Bračani već odradili svoje prve mjesece, jer osnovana je 5. listopada, Svetin je dobio mjesto grupovođe za 11 familija, a svakoj je dodijeljeno po 10.000 loza, ali su prihodi bili mali jer je zemlja bila potpuno zapuštena i nerodna.
Bio je poslije nekoliko godina trinaesti zaposleni u Limu, tj. Aniti, ali je zbog neslaganja s odlukom Radničkog savjeta o prevelikom rasponu plaća između radnika i direktora dao otkaz i otišao u privatne ugostitelje. Imaju četvero djece, sedmero unučadi i osmero praunučadi: njihova jednomjesečna Lucija i jednogodišnji Noel iz loze Harašića najmlađi su potomci kolonista, već peta generacija u Vrsaru. Imaju obaveznu briškulu svakim danom od 16 do 18 sati, imaju Mikija, najpametnijeg mačka u Istri, ritualni poljubac prije spavanja i povremene uvode nostalgije za onin pravin dalmatinskin kamenon!
Kad se sve ove priče, a one su zaista tek djelić u respektabilnom udjelu od osamdesetak posto Dalmatinaca raznih generacija i "križanja" u ukupnom broju žitelja vrsarskoga kraja, usporede s pisanim zapisima iz toga vremena koje čuva Državni arhiv u Pazinu, moglo bi se na kraju reći ovako: Kolonisti koji su pripadajućoj Komisiji podnosili molbe ufajući se u bolji život, malo pomalo su ga i dočekali. Svi koji su se Državnoj investicionoj banci FNRJ preko Narodnog odbora kotara Poreč i filijale za oblast Rijeka obratili za zajam, na temelju odobrenja Ministarstva financija NRH, zajmove su i dobili.

Dalmatinci preporodili zemlju

Iznosi su bili od 50 do 150 tisuća dinara za građevinski materijal, hranu, namještaj i razno, što je za ono doba bio pristojan novac, to vrjedniji jer je naknadnom državnom odlukom otplata kredita anulirana. Nitko od sugovornika nije zažalio što se odlučio doći u Istru i nitko nije imao primjedbi na doček.
U usmenoj predaji postoji doduše prisjećanje na rečenicu Dalmatinci, ma koja vas je barka dovela, ali tamo postoji i druga rečenica: Oj, ti Istro, poseren ti pute i onega ki me dove u te. Znači, bilo je 1:1, u gostima, svatko prema odgojnim i pjesničkim sklonostima, a o različitom temperamentu da se i ne ponavljamo.
Neka je u sjećanju kolonista ostalo da su ih domaći prozvali ljudima-bagerima, što će reći radišnima i djelotvornima, a u službenim izvještajima zapisano da im je pružana stručna pomoć koju su zadrugari odbijali i da grupe rade svaka na svoj način bez stručnog nadzora, ostaje činjenica da su Dalmatinci preporodili napuštenu i zapuštenu zemlju. I da su pokrenuli i razvili turizam, pojačali natalitet, obogatili društveni život unoseći u poslovičnu istrijansku radišnost feštarski ugođaj. I kulturu smijeha koju je nedavno najbolje definirala jedna Istrijanka svojoj dalmatinskoj kunjadi iliti rodici: Više si se ti nasmijala u ove dvi ure nego ja u cili život!

Skok nesretne Deane

Gradiću smještenom na samom ušću Limskog kanala, na pola puta između Poreča i Rovinja, u koji je svojedobno navraćao i čuveni talijanski erotoman Casanova, a čije ime u korijenu (Ur)sarija označava izvor pitke vode, Dalmatinci su, ajmo reći, pojačali protočnost! Jačajući vlastitu krvnu grupu na plodnoj istarskoj zemlji i marljivosti domaćeg svijeta, sirotinja s ovdašnjih vapora bez voznog reda unijela je u prelijepe vrsarske ulice južnjački šušt i gušt. Još da je složit glasove, osnovat klapu i bacit se u serenade, ne bi Vrsaru bilo premca!
Samo mi je žao što ovo neće moći pročitati Deana Skender, zgodna, pametna, osobita cura koja mi je predzadnjeg dana boravka u Vrsaru pričala o navijanju za Hajduka, putu u Živogošće kad je imala tri godine i o Dalmatincima s kojima je išla u vrsarsku osnovnu školu. Njezina je sestra Tina, mama Jelena i tata Damir, a baka i dida Zorka i Ante Skender, i svi su dio ovog zapisa. To je ona mala koja nije uspjela poletjeti padobranom; o tom strašnom padu pisale su sve novine. Ali, to su riječi koje ne možeš ispisati jer se tolika tuga ne da izgovoriti. Ni jako, ni mlako, nikako.
Deana Skender počiva na vrsarskom groblju. Kažu da Vrsarani dosad nisu upamtili takav sprovod.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.