strana 1 od 5

RAZGOVOR: SLIKAR VOJISLAV STANIĆ U POVODU SVOJE
DUBROVAČKE IZLOŽBE

Nije kiparstvo za Crnogorca

Neko sam vrijeme radio kao kipar, ali kako sam Crnogorac i ne volim se mučiti, uvidio sam da je slikarstvo mnogo lakše. Mogu raditi sjedeći dok mi svira radio, a kao kipar morao bi raditi s nogu, s dlijetom, čekićem i kamenom, ne možeš slušati radio dok radiš. Mislim da sam u kiparstvo zalutao

Razgovarala Paulina PEKO

Hrvatska i dubrovačka kulturna javnost s nestrpljenjem je očekivala izložbu crnogorskog slikara Vojislava Stanića u Trinity Art Galeriji na Stradunu. Razlozi su višestruki, a osim činjenice da se radi o izložbi svjetski poznatog slikara, nezaobilazan je podatak kako je otvorenjem ove izložbe Dubrovnik prvi put nakon srbo-crnogorske agresije ugostiti nekog od crnogorskih likovnih umjetnika.
Kako kulture (na žalost) nema bez politike, izbor za Stanićevu izložbu nije bio slučajan. Vrstan umjetnik, redoviti član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, kao i Dukljanske akademije, svoje je antiratne stavove zauzeo javno još u doba dok su drugi crnogorski intelektualci o agresiji tek kuloarski šaputali. Sedamdeset osmogodišnji slikar ne voli govoriti o svojoj ljudskoj hrabrosti zbog koje je u Herceg Novom, gdje živi i stvara, svojedobno imao i neugodnosti.
Mene je bilo stid doći u Dubrovnik nakon svega što je bilo. Bio sam protiv agresije na Dubrovnik, ali ne volim to spominjati da ne bi izgledalo kako sam to uradio da bi se sada hvalio. Mnogi su mislili slično kao i ja, ali nisu to rekli glasno. O tome mi je nezgodno govoriti jer iz tog razdoblja nemam nekih lijepih sjećanja — ističe Stanić naglašavajući kako je uvijek bio apolitičan i nije imao interesa ni prema čemu doli prema slikarstvu. A slikarstvo je njegov život. Bogati opus prepoznatljivoga rukopisa, radovi prožeti mističnošću, izlagani su u brojnim europskim galerijama. Godine 1997. predstavljao je Crnu Goru samostalnom izložbom na 57. venecijanskom biennalu. Svoje likovno izražavanje započeo je kao kipar, a preokret k štafelaju tumači riječima:
Neko sam vrijeme radio kao kipar, ali kako sam Crnogorac i ne volim se mučiti, uvidio sam da je slikarstvo mnogo lakše. Mogu raditi sjedeći dok mi svira radio, a kao kipar morao bi raditi s nogu, s dlijetom, čekićem i kamenom, a ne možeš slušati radio dok radiš. Mislim da sam u kiparstvo zalutao. Ono je malo ograničeno i jedna je vrsta primijenjene umjetnosti. Ovisi o prostoru. Nije isto držati kip u interijeru ili eksterijeru, mora se voditi računa o svjetlosti... Slika, pak, ima svoj integritet, možete je promatrati bilo gdje, pa i ispod stola.
Većina njegovih radova nastala je inspirirana prekrasnim pogledom kroz prozor hercegnovskog ateljea, na more, rivu, te na poluotok Prevlaku. Za ugodni i inspirativni interijer brine se supruga Nada, također umjetnica.
Nemoguće mi je govoriti o svojemu radu. Uživanje je glavni moto mojega slikanja. Nitko me ne bi natjerao da slikam kad u tome ne bih imao zadovoljstva. A motivi? Oni su najmanji problem. Kad bi slikara zatvorili u jednu prostoriju, pa čak i bez namještaja, on bi u toj sobi mogao naći milijun motiva. Samo osvjetljenje stvara motiv, jer ono sliku stalno mijenja.
Krajem osamdesetih, voli to istaknuti, dobio je gotovo nevjerojatnu narudžbu. Donator iz Italije naručio je za znamenitu crkvu Gospe od Škrpjela u bokokotorskom zaljevu ikonu koja sada, kao jedina novovjeka slika, stoji uz djela Tripa Kokolje, Lovre Dobričevića, Tiepola i drugih nepoznatih majstora.
Svidjelo mi se kad su rekli da motiv prepuštaju meni na volju, iako su znali da rado crtam aktove. Tema je bila razgovor između četiri kotorska sveca: svetog Leoploda, blaženog Gracija, blažene Ozane i božje službenice Ane Marije Marović. Toliko sam bio polaskan pozivom don Branka Sbutege i don Gracija Brajkovića da čak nisam ni želio da mi se to plati. No svećenici su inzistirali: kako će Talijan biti donator ako nije platio sliku. Što skuplja slika, to donator važniji. Tako smo odrezali cijenu; on je bio zadovoljan, a ja vrlo sretan.
O suvremenom umjetničkom izričaju, onom kroz formu instalacija, ima viđenje s "tvrdim" stavom:
Tu vrstu umjetnosti ne razumijem i ona je za mene dosadna. Svaki slikar ima svoju publiku, no ta umjetnost svakako nije nastala spontano. Smatram je jednom vrstom globalizacije, nametnute umjetnosti. Globalizacija je možda korisna u poljoprivredi, gospodarstvu, ali je vrlo porazna kada je umjetnost u pitanju. Umjetnost izražava individualnost i potencira ličnost, a ne uniformiranost. Umjetnost treba da je iskrena, nepatvorena, emotivna. Tada ta umjetnost nije dosadna. Umjetnost vas treba privući, osvojiti, začarati, a ne da se mučimo kako bi je shvatili.
Dubrovačka izložba, čiji je glavni inicijator i organizator likovnjak Andrija Seifried, a za koju je predgovor napisao akademik Luko Paljetak, predstavlja Stanića s trideset i šest ulja na platnu. Riječ je o slikama koje do sada u Hrvatskoj nisu bile izložene.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.